MIHOVIL RISMONDO

Moj prijatelj pjesnik

 

 

Prijatelj moj, bio je pjesnik.

Taj znao je s riječima al ne i u ljubavi. I njegove su pjesme

Žene voljele, a on volio je njih i pisao im pjesme.

One bi zauzvrat, njegove riječi

Katkad ponavljale sebi pred san,

Njegove stihove pokazivale

Prijateljicama na kavi,

Jer nitko kao on ne bi im tako lijepo, iz srca,

Znao reći što o njima misli.

A nitko drugi osim njih nije znao

Što je pjesnik

Što je pjesnik zaista htio reći.

 

Pisao je na početku onoj prvoj, iz ranih dana još, plavoj dami,

Ta imala je oči tople što ugrijale bi i zimu samu a snijeg u rosu proljetnu pretvorile.

Prva ljubav se pamti,

Ureže se u tijelo kao oštrica noža,

Pa ga iskida i izmrcvari, a dušu siluje i zaogrne tamom.

A bila je onda i ona druga, tamna, mirisna kao kesten proljetni,

Druga mu je ljubav bila. Prvi put nije prošlo

Al ajmo još jednom, ovaj put za stvarno

Ovaj put smo odrasli, ovaj put

Znamo što hoćemo, ovaj put biti će nešto.

Tako mislio je moj prijatelj Pjesnik, al ona radije je tuđi krevet grijala

Pa u njemu čitala stihove njegove, nego s njime se igrala.

I treća, treća.

Za treću rekao je

Treća sreća pa nek bude šta bude.

Treća sreća, nek zavrti se cijeli svijet unazad,

Pa nek krenemo ispočetka jer

Ova treća,

Ova treća opet je dama u plavom,

Samo što zmijsku kožu nosi.

Isplako joj je na papiru svojih suza zadnje

A ona rekla je da

Ona rekla je da vrijeme za njih odavno je prošlo i

Da ima nekog tko ju mazi i pazi, da ima nekog

S kim je sigurna i sretna i

Ko ju čuva i voli,

Il kako se to već kaže.

 

Pa bilo je dosta, valjda, reko mi je

Nakon trećeg puta; il ću se prebacit na muškarce

Il ću pustit cijelu priču u tri pičke materine,

Jer 

Lako za to, reko je

Lako za to što me nisu htjele

Lako za to što im ja nisam bio dovoljan

Lako za to što su me varale.

Al to što sam im dao srce na pladnju

A one ga uzele i izložile u vitrini

Kod kuće, u staklu,

Da gosti imaju što vidjet kad dođu.

Da prijateljice imaju o čemu pričat na kavi.

 

I dugo, dugo od njega nisam čuo ništa.

Tih je bio, nekako je sav u sebe klonuo

Potišten i sklupčan u mraku svoje sobe

Dahtao je pred laptopom i praznim papirom,

U nemoći da piše, slab u izrazu, jeftin u stihu.  

Ni sam nije više znao što želi reći. I onda

Shvatio je da suze nisu kiša i

Da jednom prolivene ne vraćaju se nazad.

A bez suza pisati znao nije.

Dao im je sve

I rekao je sve

Napisao je sve

I tu bi bio kraj

Da nije bilo do inata

I bijesa

Zbog nepovratno izgubljenih suza.

Pa je

Hladan kao led,

I tvrd kao mramor,

Uzeo žilet

I napisao svoju zadnju pjesmu.

Urezao je stihove u meso svojih ruku.

U iste one ruke kojima do sad pisao je balade,

Iste one ruke kojima brisao je suze s papira,

Iste one ruke kojima grlio je žene

Što ga nisu htjele.

Izrezao si tijelo u strofe i od njega napravio svoju zadnju jebenu pjesmu.

 

I što da kažem još

Nego da sam ga našo, takvog, na podu svoje sobe

U lokvi krvi

Izrezanog i izmrcvarenog, u samrtnom grču, s

Najljepšom ljubavnom poezijom na papirima oko sebe,

Tisućama i tisućama papira, dovijeka skorenih od prolivenih suza.

A oni najbolji stihovi bili su pisani na njegovu tijelu,

Jer ništa o ljubavi ne govori više

Nego raskasapljeno tijelo u lokvi krvi.

Tijelo zgrčeno u samrtnom stisku, tvrdo kao kip za staviti ga u vitrinu.