Štrapanje

Mihovil Rismondo

„Kad si ovdje, svi ti govore da si legenda, kao, ovo ono, to pajdo, dođi ovdje da pijemo – ti si kralj najveći, legenda... kako dobro voziš brod, e i tako to. A čim odeš odma promijene priču: vidi ga, ne zna ni brod odvezat. Vidi kako ukrcava turiste, ljudi mogu bit sretni da nisu u moru završili. Kretenčina jebena. Dabog da mu se brod potopio... Brate, eto kakvi smo mi ljudi. Pa jebemu mater više.“ – Komentirao je Žile sa štanda. Mi ostali sjedili smo na klupi i gledali u zalazak sunca. Cestom ispred nas prolazili su neki turisti koji su se uputili s plaže ispod nas do beach bara dvadesetak metara lijevo pored nas, a mi smo ispijali pića nakon dugog radnog dana i uživali u grimizu krvi umirućeg sunca koje se spušta u morske dubine i boji našu plažu, našu klupu, cestu, brodove i naša lica. „Ali neka, lipo je i ovako. Bitno da smo svi naši.“ – nadodao je Žile i uzdahnuo – „Valjalo bi nešto jebavat večeras.“

Knez Lažislav, koji je za to vrijeme pumpao zgibove na šipci, odmah se uključio. „Jučera son jeba neke dvi male gori u jacuzziju od Aline. Jedna je bila bjelkinja, a druga crnkinja.“ Mali Mate se nacerio na to – „Jesi ih jeba u pičku ili normalno?“ – „A ca misliš, Mate moj. Jeben ti ja njih dvi u svaku rupu i ovako ti rečen onom kelneru neka donese malo kruha jer ovdi se maže linolada. Hehe, haha!“

Neki ćelavac je stao ispred nas i izvadio mobitel da fotografira zalazak. Takve stvari nisu nešto što bi se trebalo uhvatiti kamerom. Stajao je na mjestu na kojem smo na cesti nalijepili papir s natpisom Reserved. „Vidi ovog, Jeff Bezos na Hvaru, jebem ti mater.“ – oglasio se pijani Luka, dok je Knez Lažislav silazio iz improvizirane teretane koju smo podigli na zemljanom povišenju iza klupe. Turist je evidentno shvatio da se ovaj referira na njega ili je jedan od naših pa ga je razumio, te je zastao i upitno pogledao Luku. „Ne moreš to fotografirat pajdo.“ – rekao je ovaj, a Knez je nadodao da će ga bacit u more ako ne odjebe, „fuckface“. Ako i nije razumio, jedan pogled na žilavu i nabildanu pojavu Kneza Lažislava i Lukine širom otvorene oči, a od alkohola rumene obraze, bili su dovoljan signal da nastavi dalje, do beach bara prema kojem je krenuo, gdje je glazba postajala sve glasnija. Turist se ispričao i nastavio dalje, a mi nismo skidali pogled s umirećeg svjetla dana, polako ispijajući naša pića. Jere i ja po običaju smo bili na viskiju, a nekoliko drugih slagalo si je bevandu. Bilo je i nešto piva, ali te male bočice pive iz butige kraj našeg štanda preskupe su i preglupo izgledaju u ruci da bi ih se uopće isplatilo uzimati. Zovemo ih čačkalice za zube. Jer čovjek jednu popije u dva gutljaja, pa traži još. Bolje je, kako Jere i ja znamo napraviti, uzeti dvije do tri flaše viskija, nešto leda i cole, pa lokati bez brige da će nam ponestati, dok jedan od nas dvojice ne bude u stanju hodati, pa ga ovaj drugi mora nositi kući.

Još samo da Duje dođe s ribama i da se Maro i Stipe vrate s flyboarda, pa ćemo svi biti na okupu. Gledao sam taj flyboard u daljini, na kojem je Maro letio okolo unaokolo, prolazeći direktno ispred zalezećeg sunca. Bio je zbilja dobar u tome. Ponekad bi napravio koji salto u zraku, izvrnuo se na ovu stranu, pa na onu stranu, pa poletio kojih deset metara u zrak, samo da bi ga Stipe odmah potom praskom spustio natrag u more. Jet-ski, na kojem je Stipe, spojen je na flyboard, putem cijevi dugačke desetak metara. Mlazni pogon jeta je na taj način preusmjeren u fly, odnosno, voda koju uzima iz mora ne pokreće jet-ski, kao što je to uobičajeno, nego umjesto toga mlaz vode kroz cijev putuje do flyboarda (nešto tipa longboard, samo s dva ispušna mlaza vode na dnu) – tako da osoba na flyboardu može poletjeti i do deset metara u zrak. A onda i sletjeti dolje, i to uz prilično glasan i bolan prasak – pogotovo ako je Stipe onaj koji upravlja jetom. Maro se upravo bio popeo na kojih deset metara, pa ga je ovaj srušio u more i to na bok. Gledao sam Stipeta kako urla od smijeha na jetu i Marota koji bijesno skida fly sa sebe i pliva prema muletu.

„Živili.“ – Jere i ja smo se kucnuli čašama, popili prvu naiskap pa si natočili još. „Mora ćemo ić po još jednu bočicu.“ – Rekao je Jere, koji je flašu viskija od litre nazivao bočicom. – „Je se da tebi?“ Maro je izašao iz mora, uzeo ručnik i obrisao se, pa došao do nas na klupi, na cesti iznad plaže, protresao malo glavom i gurnuo si prst u uho da ga odčepi od mora. „Može, ić ću ja po bočicu... samo mi daj pare.“ – odgovorio sam Jeretu. Klupa se tresla koliko je Maro trljao uho. „Reka sam mu da to ne radi.“ – rekao je Veliki Mate Marotu – „Jesi dobro?“ Maro je kimnuo glavom i rekao da ga samo malo boli glava. „Oćeš se opet nalit ka pička, Kruno?“ – pitao me Luka. Odmahnuo sam glavom i nacerio mu se – „Ja ne pijem.“

Neki brod koji je izgledao kao Betina nam se približavao. Ribarski. „To je Duje?“ – pitao sam Jeru, koji je zaškiljio i pogledao bolje, pa kimnuo. „Stigla je marenda.“

„Viga kako vozi brod.“ – Rekao je Knez. A kad se ovaj malo više približio: „Viga kako veže brod. Pa ne moreš tako vezat brod. Ko ti je da konop u ruke, jeben ti oca i mater. Ako tako pecaš kako voziš, naručit ću si Pizzu od Gogija“ Maro je začepio nos prstima i krenuo da odčepljuje uši ispuhujući zrak u stisnuti nos, a zatim bolno prostenjao i uhvatio se za glavu, kad mu je mlaz krvi izletio iz uha. Pročistio je uši, ali i izbacio ostatke svog lijevog bubnjića iz sebe. „Beautiful.“ – komentirao je Luka. Stipe se taman bio vratio, pa ga je Veliki Mate odmah poslao po gliser, da odvede Maru do Splita, u bolnicu. Maro pak to nije htio. Rekao je da mu nije ništa, da mu nije ništa puklo. Ipak, potvrdio nam je da ništa ne čuje na lijevo uho. Oteturao je preko muleta, do Dujeta, koji je taman zavezao brod i uzeo ribe iz njega. Ravnoteža mu je bila pomalo sjebana, pa je vrludao tamo amo i vjerojatno bi završio u moru opet, da ga Veliki Mate nije pridržavao. Stipe ga je ukrcao u gliser i nakon nekoliko trenutaka nestali su iz uvale. 

„Ki je kurac opet napravia?“ – Pitao je Duje, spuštajući ribe kraj klupe.

„Stipe, idiot.“ – Knez je dobro provjerio sve ribe pa ustvrdio – „Svaka čast. Biće dobra marenda.“ Malo kasnije, Mali Mate je donio rešetku za roštilj, pa smo ga potpalili, namazali maslinovim uljem ribe i ispekli ih. Pijani turisti prolazili su kraj nas, neki bi zastali i nasmijali se. Par djevojaka bi zainteresirano zastalo ispred naše teretane kad bi Knez, Veliki Mate, Mašinac, Sikira, Odvijač ili netko radio trening. Grupica Švicarki nam se pak pridružila i pitala nas bi li mogle dobiti nešto za pojesti, na što im je Veliki Mate dao nešto ribe i ušao u priču s jednom čija građa i lice podsjećaju na karakteristike djevojke iz Latinske Amerike. Oduvijek je volio latine. A meni se svidjela jedna plavuša iz iste skupine. Imala je duge noge, tanka stopala i bila je atletski građena, s malim grudima ali lijepom stražnjicom. Tople, umiljate oči, jele su moje. Nakon kraće izmjene, spustili smo se na mulet. A Veliki Mate otišao je s onom latinom u neki od svojih apartmana. „Neću da vidin iskorištene kondome u brodu opet, jer ću ti jebavat majku!“ – dobacio mi je Mali Mate, s klupe. „What did he say?“ – pitala me Švicarka. Pod uskoro zvijezdanim nebom, ležat ćemo na krmi nekog broda. „Nothing.“ – Odgovorio sam i ušao u pasaru, privezanu za mulet i odvezli smo se do obližnjeg većeg i udobnijeg broda. Ostali smo tamo dok na nebu nije zasjao mjesec, a nakon što smo se pojeli i na druge načine, osim očima, pričali smo o tome kako će ona posjetiti mene u Zagrebu i kako ću ja posjetiti nju u Švicarskoj (ne mogu se sjetiti više grada kojeg je navela). Rekla je da sam poseban, da nikad nije upoznala nekog kao što sam ja. I ja sam njoj rekao da ne postoji ljepša djevojka na ovom otoku od nje; njeno lice i kosa lebdjeli su pod mjesečevim svjetlom. Onda smo se mazili, pa opet istraživali dubine jedno drugog, još malo pričali o tome kako želimo odvezati ovaj brod s bove i otići na otvoreno more, pecati i živjeti od toga, te kako bi bilo najbolje da se nikad ne vratimo nazad na mulet. Onda smo izmijenili brojeve, poljubili se, te je svatko otišao svojim putem; ja na klupu, a ona gdje god ju je ta noć odvela. Ponekad se sjetim njenih nježnih riječi i dodira koje mi je uputila; u tom kratkom vremenu, istražili smo jedno drugo bolje nego što to čine ljudi koji žive godinama zajedno. Saznao sam da radi s djecom u vrtiću, rekla mi je kako bi željela otputovati u Ameriku i druge svoje snove. A i rekla je poneku riječ o svom mužu, zbog kojeg ne može u Ameriku.

Kao što često znam činiti s djevojkama s kojima liježem, maštao sam naš zajednički život, negdje tamo u Švicarskoj. Ili negdje na pola puta, između Švicarske i Hrvatske. Možda u Italiji. Možda u Njemačkoj. Ne znam. Gdje god. Koliko bi djece imali, kako bi se voljeli, kako bi ja radio jedan posao a ona drugi, kako bi živjeli sretno i veselo ostatak naših života. Zvala se Celine i oduvijek je željela biti glumica.

„Jesi jeba?“ – pitao me Knez Lažislav. Potvrdno sam kimnuo, a Luka se odmah nadovezao – „Jel ti bilo onda dosta za danas?“ Žile mi je dao ruku i tapšao me po ramenu: „Svaka čast... svaka čast pajdo... Jere je iša ća po još jednu bočicu viskija, reka je da ti kažen da ćete se vidit u gradu.“ Glazba u beach baru postajala je sve glasnija. Turisti su vrištali od sreće, sve ih je bilo puno. Neki su teturali van kluba, a jedan je pokušavao uhvatiti ravnotežu, hodajući ispred nas, dok mu je glava išla jednom putanjom, a noge drugom. Krajnje je nezgodno kad tijelo odluči istovremeno ići u dva smjera. Jedan put, završio sam tako ovdje dolje na stijenama ispod klupe. Srećom pa sam pao na ležaljku, a ne na kamen, jer vjerojatno ne bih ustao više nakon toga. „Jesi čuo?“ – opet je pitao Luka – „Neću da te opet vidin ovdi ujutro kako spavaš na takujinu.“

„Di će mu bit dosta?“ – Pitao je Knez Luku i nastavio – „Noć je tek počela. Danas nas dvojica idemo proć cili forski maraton.“ 'Cili forski maraton' upravo znači ono što se pretpostavlja. Na ovom otoku, naime, postoje ti neki klubovi, beach barovi, koji rade do deset sati navečer. Nakon deset se zatvaraju, jer su se prije par godina susjedi žalili na buku, pa su u gradu donijeli odluku da beach bar kao što je Gorgona ne može raditi dulje od deset. Maraton, ili forska milja, dalje se nastavlja put centra, u kafiće kao što su Adio i Sodona ili Galiza na gradskoj rivi, koji rade od deset do dva ujutro. A nakon toga, od dva do pet, ide se u klubove koji jedini još rade tijekom noći. Jedan je u ogromnom podrumu u samom centru grada, jedno pet metara ispod razine mora, a zove se Kapra. Sirena je pak jedna sasvim druga priča. Da bi se uopće došlo do nje, potrebno je sjesti na gliser, i ploviti dvadesetak minuta prije nego što se stigne na odredište. Jer Sirena nije samo klub, to je cijeli otok pretvoren u veliki disco. Na neku foru, svi putevi ovdje uvijek vode ka Sireni. „Ja spavam na takujinu ovdje, samo zato jer znam da se ne bi ustao dovoljno rano da stignem iz apartmana na posao. Ovako sam siguran da ću se probudit na vrijeme.“ – odgvorio sam Luki. „Zna čovik.“ – Rekao je Knez, pa opet ustvrdio – „Zna čovik.“ Na što je Luka promrmljao da smo 'ka dica.'

„Jesi mu ostavio iskorišteni kondom u brodu?“ – pitao je Duje.

„Ja ne koristim kondome.“ – Skupi su, jebiga – „Ali ostavio sam mu nešto sperme na krmi.“ Duje i Luka su se nacerili Malom Matetu u facu, a ovaj je samo odmahnuo glavom i uzeo bilježnicu za bookiranje iz Žiletovog štanda. „No dobro... ako stvarno jesi, sutra ćeš lizat taj brod dok ne bude čist. Iman turu za vozit, jeben ti kruh.“ – rekao je Mali Mate, listajući po bilježnici – „Kruno... Kruno... di si... a tu si... to ti je treća, ovog lita.“ Kimnuo sam glavom, dok je on urezivao crticu kraj mog imena. A Knez se nacerio. „Nije ni doša, a jeba je više nego ti.“ Mali Mate je vratio bilježnicu Žiletu – „Nije istina. Ja san pet.“

„E istina, ti si pet, al ti si tu cilega lita.“ – uzvratio je Knez Lažislav. Mislim da je Veliki Mate bio u najvećem vodstvu. Bio je tipa na brojci dvadeset ili dvadeset pet. Knez Lažislav je pak imao drugačije mišljenje. „Jo son četrdeset i tri.“ – rekao je – „Ove noći, biće četrdeset i pet. A dok oden, ima da bude i pedeset.“

Žiletu je zazvonio mobitel, pa se javio, a kad ga je spustio, rekao mi je da ću morati voziti Princa idući dan, neku grupu turista do Crvenih stijena, jer će Maro ostati nekoliko dana na hitnoj u Splitu, zbog uha. „Ne moreš mi doć sutra pijan na posa jer ću potopit i tebe i Kneza Lažislava u more, jesi me čuja?“ – Pitao je Luka. Kimnuo sam glavom. „Voziš ljude sutra, moreš mi bit normalan.“ Knez i ja samo smo rekli da ćemo lagano danas, namignuli si i pošli put Gorgone. Duje je također imao svoje mišljenje vezano uz to: „E Kruno moj, Kruno. Ca ce ti to? Jel ne moreš jednu noć čist poć kući, leć i odradit posa idući dan kako valja? Ca ti nije to lipše? Ca ne moreš...“ – nisam čuo ostatak rečenice, jer smo se približili buci beach bara i gostiju.

Ne sjećam se baš ni ostatka večeri. Znam da smo nastavili u Galizu, gdje sam sreo Lenu i onda smo otišli do Sirene. Probudio sam se na ležaljci (ovaj put nisam spavao na takujinu na klupi), kraj muleta. Odmah sam se bacio u more, popio kavu iz Gorgone, popio neki vitaminski sok i popričao sa Žiletom gore. „Kakvi ljudi... kakvo vrime... da mi je vozit turu danas, sve bi da. Kad se vratiš, popit ćemo ti ja i Jere još koju bočicu, pa ćemo vanka, ko prošloga lita.“ – govorio je Žile. „Al ti ni ne znaš koliko mi je drago da si nam opet doša. S tebon uvik neki show-program.“ I meni je bilo drago. Zagrlili smo se, a kad me lupio po leđima osjetio sam da mi se želudac popeo do grla. „Jel ne moreš ti ić?“ – viknuo mi je Luka s muleta, još polupijan od jučer i mamuran, onakav Luka s kojim nisam htio imati posla u ovo ranojutarnje vrijeme. Stajao je na muletu i mazao se sapunom ispod pazuha, ispod gaća i po ostatku tijela, dobacivao klincima koji su čistili naše brodove psovke i pičkarao, generalno gledano, svima sve po spisku: „Aj gubi se, jebem ti krv, da turisti ne čekaju.“ Nakon toga, nasapunan, bacio se u more. „Kruno, Kruno moj...“ – govorio je Duje koji se taman spuštao po stepenicama. Slegnuo sam ramenima i ušao u pasaru. Dok me vozio prema Princu, govorio mi je već poznatu priču o tome kako me alkohol ne čini ništa boljim, pametnijim, ljepšim. Da sam najbolji kad se tek pojavim ovdje, najzdraviji i najčišći, a da sa mnom ovakvim nema o čemu razgovarati, jer tako lako pogubim kontrolu nad sobom. Nisam mu imao što reći na to. Bio je u pravu. Nikad baš nisam imao granica na ovom otoku. Ali granice su ionako uvijek bile rezervirane za Zagreb. Ovdje se dolazilo tulumariti. Ovdje su ljudi svaku noć živjeli kao da nema sutra, a ja ni u čemu drugome nisam uživao više nego u životu koji počinje i završava pod mjesečevim svjetlom. „Lijepo mi je ovdje.“ – rekao sam samo, pa nadodao – „Volim noći ovdje.“ Iskrcao me na Princu i nastavio put Betine, dobacujući mi iz pasare da ću 'pobrat neku bolest' ako ovako nastavim.

Dok sam čistio Princa, izmaglica u glavi na trenutke bi se raščistila pa bi mi se vratile neke slike u sjećanje, od prethodne noći. Negdje sam izgubio Kneza nakon Gorgone, koji je otišao s nekom Šveđankom. Kasnije sam sreo Malog Mateta i Jereta u Sodoni, pa smo Lena, ja, Mali Mate i Jere otišli u Sirenu. Čak sam i ulovio nešto sna. Tri sata. Više nego uobičajeno. Zagnjurio sam glavu još jednom u more, ne bih li se dobio čim prije. Kiselina mi se već bila popela do samoga grla. Odlučio sam da je najbolje izbaciti ostatke prošle noći iz sebe pa sam nagnuo glavu preko gume glisera i povratio. Bolje tako nego da me vrućina udari u glavu kasnije, pa da povraćam pred turistima. Žile, Veliki i Mali Mate i Jere smijali su mi se gore na klupi, a Žile mi je vikao: „To pajdo!“ Umio sam se još jednom, izvukao neki sok iz mini-bara i odvezao Princa s bove. Topli sok natjerao je moj želudac na još jedno riganje. Počeo sam se nadati da više nemam ništa što moram izbaciti iz organizma. Najednom, u sjećanje mi se vratila jedna Srpkinja koju sam upoznao na Sireni, i koju sam kasnije pratio kući, s velikom željom za dubljim druženjem. „A... ti bi da me cepaš?“ – pitala me ispred vrata svog apartmana. Mislim da sam tad prvi put zaključio koliko mojem uhu prija ekavica izgovorena iz ženskih usana. Ponavljao sam si njene riječi, dok sam vozio Princa u centar. Tamna kosa, uska crna haljina i zlatne naušnice. Bila je nešto niža, tanka, ali imala je osmijeh koji je pod mjesečevim svjetlom blistao kao čisto srebro i čiji me sjaj doveo do ludila te prošle noći. Vjerujem da se zvala Dajana. „Mnogo si mlad. Mogla bi keva da ti budem.“

Dovezao sam brod u luku, kraj zastava, kod kojih sam morao pokupiti turiste. Učinilo mi se da su Španjolci, kad su mi se približili. Ali gledajući bokove žena u njihovoj grupi, zaključio sam da bi ipak mogli biti iz Kolumbije. Kako bilo da bilo, dobro je dok ne vozim Talijane ili Francuze. Ne zato jer ih ne volim, nego zato jer ovi prvi ne pričaju engleski, a ovi drugi odbijaju komunicirati na engleskom. Mrtvo hladno me gledaju u oči i govore francuski, kao da bi ja to trebao razumjeti. I ponekad nemam problem s tim, ali obzirom na ture koje vozimo, koje traju po cijele dane, glupo mi bude cijelo vrijeme šutjeti.

Prije nego smo izašli iz luke, jedna mi se djevojka na rivi učinila kao Dajana. Zaustavio sam brod i približio se do nje, ali ta djevojka, bila ona Dajana ili ne, već je nestala u nekoj uličici. „Možeš da me nađeš ako hoćeš. Ali ne mogu da ti obećam ništa.“ – Rekla mi je prošle noći. Okrenuo sam brod, pa smo nastavili put Crvenih stijena. Princ je poletio čim sam ga izveo iz luke. Nije bilo valova, more je bilo mirno, tiho i ravno, tako da sam mogao pustiti pun gas i uživati u galopu tristo Hondinih konja po bonaci, u vjetru koji mi je raznosio kosu, u ponekoj kapi iz mora koja bi me povremeno zaprskala i osvježila, na ovoj ranojutarnjoj sparini, koja je grijala ostatke alkohola u meni. Ovo će biti dug dan, pomislio sam, osjećajući, ponovno, gorčinu alkohola u grlu. Nos mi je bio zaštopan a tijelo slabo, mlitavo. Mislim da sam izgubio sedam ili osam kila od kad sam ovdje. Ali tu je bar, u mojim mislima, bila Dajana. Nesuđena priležnica iz prošle noći, koja me jednim osmijehom natjerala da zaboravim na Celine, a svojim plesom postavila mi zagonetku svoga tijela, na koju sam bezuspješno pokušao pronaći odgovor u ulici pred njenim apartmanom. „Mnogo si lep, ali ja sam matorka za tebe. Ima tu lepih devojčica tvojih godina, idi, zabavi se.“ Ima nešto kod žena koje plešu. Koje znaju plesati. Nešto što očara i dovede čovjeka do ludila, kao zov sirene.

„Where are you from?“ – Kolumbijka je postavila pitanje dva puta, prije nego sam shvatio da se obraća meni. „Me?“ – pitao sam. „Yes, you.“ Pročistio sam grlo, popravio frizuru na glavi i osmjehnuo joj se – „From here.“ Nasmiješila se nazad, sjela na suvozačko mjesto i pitala me bi li joj kasnije mogao pokazati gdje je najbolje za izaći u ovome gradu. „For sure.“ – odgovorio sam i pomislio kako ovo mjesto i ovaj posao imaju nekih svojih čari – „I will take you wherever you wish to go.“

Za sada, međutim, trebalo je prvo stići do Crvenih stijena.