Dragan Markovina: Jedini suverenitet koje ove države imaju je slobodno njegovanje nacionalizma

Dragan Markovina, moj je omiljeni istoričar. Jedan je od najvažnijih intelektualaca na ovim prostorima. I zaista ne pamtim da sam se sa nekim tako lako i brzo dogovorio. Od trenutka kad sam poslao pitanja do objave ovog intervjua prošla su svega dva dana.  Ali čini mi se kao da je nastajao znatno duže. Jer, u njemu se pominje sve. Od muzike, preko sporta i nezaobilazne politike, do filma.
Ove godine u izdanju izdavačke kuće Lom Draganu Markovini  je izašla fantastična knjiga ,,Usamljena djeca juga’’, što je poslužilo kao povod za ovaj razgovor. Mada, za dijalog sa pravim ličnostima nikada nije potreban naročit povod. 

U velikom intervjuu za internet časopis Salome, Markovina hrabro i iskreno govori o najvećim ranama jugoslovenskog prostora, o Arsenu Dediću i Toniju Kukoču, o Milošu Crnjanskom i Novaku Đokoviću, o filmu ,,Lepa sela lepo gore’’, o svom najdražem reditelju Crnog talasa, o bendovima Novog talasa koji su ga najviše oblikovali sa muzičkog horizonta tokom odrastanja...
O Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, ali i o tome zašto misli da smo mi sve strahove potrošili.

Piše: Tadija Čaluković

Rođeni ste 1981.  u Mostaru, a na početku rata u Bosni i Hercegovini se selite u Hrvatsku. Po čemu pamtite detinjstvo?

• Po konstantnom igranju lopte i tavle pred zgradom, odlascima na utakmice Veleža, ljetovanjima u Lumbardi i nažalost po političkom i društvenom lomu, mitingu za mir i potpunoj destrukciji rodnog grada. Malo po malo sve nas je više odlazilo iz Mostara koji više ni na koji način nije bio isti kad sam mu se počeo vraćati.

Kako se drži jugoslovenstvo, posle svega?

• Mislim da je jugoslavenstvu kao ideji o jedinstvenom kulturnom prostoru državna institucionalnizacija u Prvoj Jugoslaviji prilično naštetila, koliko joj je nevjerovatan modernistički skok u socijalističkom razdoblju pomogao. Na kraju, nakon svega, unatoč užasavajućim ratovima za jugoslavensko nasljeđe i suštinskoj pobjedi nacionalizma kao načina življenja, svijest o jedinstvenom kulturnom prostoru, istom jeziku i nužnoj uzajamnosti je preživjela i na neki način se ta ideja vratila korijenima. Tko je dijeli, sudjeluje u kulturnom životu čitavog jugoslavenskog prostora, a tko je ne dijeli ignorira ga i činjenica da on postoji ga jako nervira. Nezgoda s takvima je što u njemu sudjeluju svi talentirani ljudi s ovih prostora.

Kako reagujete kada kažu, čak ponekad i iz levo orijentisanih krugova, da je koncept i ideja Jugoslavije stvar prošlosti? Recimo, slovenački pisac Jurij Hudolin smatra da je Jugoslavija bila veštačka tvorevina.

• Mislim da su to apsolutne budalaštine, posebno ozbiljan razgovor u kojem se govori o umjetnim tvorevinama. Kad bismo tu logiku doveli do kraja shvatili bismo da je svaka država umjetna tvorevina, jednako kao i nacija. Obje Jugoslavije su imale logične razloge svoga nastanka i značajnu podršku među građanima. Ljude povezuju isti položaj, interesi, senzibiliteti, nasljeđe, geografija i jezik. O nekakvoj novoj državnoj tvorevini jugoslavenskog tipa nema smisla, niti je suvislo govoriti u neko skorije vrijeme, ali kao što sam maloprije rekao, jedinstveni kulturni prostor postoji i funkcionira. Posve prirodno. Nema ništa umjetno u tome. Da ne govorim o brojnim obiteljskim vezama.

Politikolog Dejan Jović napisao je:,,1989. godina koja nam se nije dogodila. (...) Ako je 1989. za one u Istočnoj i Srednjoj Evropi bila godina pobjede liberalizma, za nas ona to nije bila. Ona je, za nekadašnje Jugoslavene, bila godina pobjede konzervativizma nad alternativama, podjednako nad socijalizmom i nad liberalizmom. (...) One 1989. o kojoj danas govore Poljaci, Česi, Slovaci i Mađari, ovdje nije bilo. Nikad nismo imali liberalnu transformaciju, niti pobjedu liberalizma nad svim alternativama. Naša 1989. bila je gazimestanska...’’ Ako pogledamo politička zbivanja koja su se dogodila pre raspada Jugoslavije: pad Berlinskog zida, pad Čaušeskua, Plišana revolucija i tako dalje, da li je taj raspad u nekom širem istorijskom kontekstu bio stvar neminovnosti? Ili naprosto samo stvar zla Slobodana Miloševića. 

• Dejan Jović je odličan znanstvenik i autor dviju bitnih knjiga. S prvom ‘Jugoslavija, država koja je odumrla’ bi se imalo o puno toga polemizirati, dok je s drugom ‘Rat i mit’ napravio fantastičnu analizu pogubnosti mitologije Domovinskog rata u Hrvatskoj. Međutim, ono gdje je apsolutno u pravu jeste zaključak kako su Jugoslaviju srušile njene elite i potom proizvele rat, čak protivno volji dobrog dijela građana. Mi jesmo s te strane išli u suprotnom smjeru od Europe koja se ubrzano integrirala, ali ne mislim da je raspad Istočnog bloka previše utjecao na našu ključnu godinu, a to je ipak 1990. Partija je još davno umnogome postala sjajno mjesto za oportuniste, avangarda je suštinski odbačena puno prije, a nacionalizam je kao tema dobio pravo građanstva još u prvoj polovici osamdesetih. Na pitanje je li to bilo neminovno, odgovor je da nije, ali oni koji su odlučivali nisu dali kreativnijem dijelu društva na ljevici da preuzmu vodstvo u društvu. O tome su pisali Vjekoslav Perica i Mitja Velikonja u knjizi ‘Nebeska Jugoslavija’.
  
  ,,
  
  Obje Jugoslavije su imale logične razloge svoga nastanka i značajnu podršku među građanima.
  _________________________

Ko vas je od javnih ličnosti najviše razočarao tokom i nakon rata?

• Prva pomisao mi je Momo Kapor, čovjek koji se od iznimno talentiranog modernističkog pisca onoga što smo poznavali kao proza u trapericama, pretvorio u glorifikatora rata, i opsade rodnog grada te nekakvih tradicionalnih vrijednosti. Sve to do novinarskog vrhunca došlo je u ratnim reportažama u Dugi, a književnog u sarajevskoj trilogiji. S druge pak strane, ne mogu reći da me razočarao, ali oportunizam Antuna Vrdoljaka koji je od redatelja odličnih partizanskih filmova postao direktor televizije i negator čitavog jugoslavenskog nasljeđa pa i vlastitog rada predstavlja ogledni primjer ponašanja najvećeg dijela inteligencije.

Vladimir Pištalo i Miljenko Jergović saglasni su da je 1983. bila poslednja normalna godina u Jugoslaviji. Branko Ćopić se ubio u prvoj polovini 1984. jer nije mogao da podnese ono što se kuvalo. Kako komentarišete ovo i da li mislite drugačije?

• Sličnu stvar, ali za godinu kasnije tvrde Pero Kvesić i Goran Babić, povezujući taj zaključak s porazom Šuvarove lijeve frakcije u hrvatskoj partiji te kongresom raskola Saveza književnika Jugoslavije 1985. Puno je tu bilo faktora, od Olimpijade u Sarajevu 1984. i Univerzijade u Zagrebu 1987. nakon kojih se nije moglo činiti da su stvari nepovratno izgubljene. Zato ipak mislim da je 1989. zadnja normalna godina, kad se još uvijek moglo činiti da neće doći do najgoreg. Nakon nje to više nije bilo moguće.

Ko je za vas Gavrilo Princip?

• Nesretni i deklasirani mladi čovjek koji je sanjao bolji svijet, a taj san je bio toliko intenzivan da je odlučio kako mu je njegovo ostvarenje draže od vlastitog života. Važno je za napomenuti, nasuprot brojnim današnjim novim čitanjima, da je taj san bio iskreno jugoslavenski.
  
  

Šta mislite o Milošu Crnjanskom?

• Ne mogu ga jednoznačno ocijeniti. S jedne strane imao je tu nepodnošljivu fascinaciju fašizmom, a s druge njegov ‘Roman o Londonu’ i tugu egzila savršeno razumijem i često mu se vraćam.
  ,,
  
  

  Svijest o jedinstvenom kulturnom prostoru, istom jeziku i nužnoj uzajamnosti je preživjela i na neki način se ta ideja vratila korijenima. Tko je dijeli, sudjeluje u kulturnom životu čitavog jugoslavenskog prostora, a tko je ne dijeli ignorira ga i činjenica da on postoji ga jako nervira. Nezgoda s takvima je što u njemu sudjeluju svi talentirani ljudi s ovih prostora.
  ___________________________

Ko vam je pre rata bio draži Bijelo Dugme ili Zabranjeno pušenje?

• Prije rata sam bio previše mali da bi na taj način doživljavao muziku. Kasnije sam odrastao na Azri i Haustoru, a što se tiče usporedbe ova dva inače neusporediva banda, oba su naravno kvalitetna, ali mi je senzibilitet Zabranjenog pušenja ostao puno bliži.

Siniša Škarica je napisao da je:,,Lola Novaković bila korak ispred Gabi Novak, dva ispred Tereze Kesovije’’. Sa Škaricom se slaže i Mišo Kovač. Ko je za vas najbolji?

• Bez obzira što je Škarica hodajuća enciklopedija i službeni historiograf popularne muzike jugoslavenskog doba, za mene je uvjerljivo iznad svih Arsen Dedić. Ako pak govorimo o ženama, snimka koncerta Radojke Šverko iz Lisinskog je nešto što sam jednom čuo u kultnoj emisiji ‘Zvjezdana prašina’ na drugom programu Hrvatskog radija i navukao se na nju. 
  
  
  

Koji reditelj jugoslovenskog Crnog talasa je najbliži vašem senzibilitetu? I zbog čega?

• Definitivno Žilnik i njegovi ‘Rani radovi’, zato što je savršeno prikazao rani odlazak revolucije sa scene i jer je ostao odan ljevici i daleko od svakog nacionalizma.
  
  

Koji bend jugoslovenskog Novog talasa najviše volite?

• Kao što sam rekao ranije, Azru i Haustor. S tim što sam se na Štulića navukao puno ranije i intenzivnije, a danas puno više slušam Haustor. Čak i mimo same muzike, Đoni i Rundek su napravili sve da pruže otpor ludilu, stoga vrijedi u školske programe uvrstiti Štulićev dokumentarac ‘Das ist Johnny’, sniman u Sarajevu 1991. i knjigu Ante Perkovića o Darku Rundeku, s naglaskom na djelovanje Radio Broda.

Novinar i pisac Branko Rosić kaže da je najveći gubitak raspada Jugoslavije, to što smo ostali bez tržišta od dvadeset dva miliona stanovnika. Ipak, čini se da postoji izražena jugosfera. Kako vama sve to izgleda?

• Mi živimo strukturalnu laž o tome kako imamo suverene države i slobodno tržište. Jedini suverenitet koje ove države doista imaju je slobodno njegovanje nacionalizma koje se ponajprije vidi u činjenici da postoji slobodna trgovina sa svim drugim stvarima, osim sa knjigama. Isključivo iz političkih razloga, naravno. A tu jugosferu, izmišljeni izraz novinara Tim Judaha, nema smisla da koristimo. Kao što rekoh, jugoslavenski kulturni prostor je oduvijek postojao, postoji i postojat će, svim preprekama unatoč. 
  
  

Zamerate li nešto Josipu Brozu Titu?

• Puno toga, kao što mu puno toga pišem u plus. Nije smio dozvoliti izgradnju kulta ličnosti, trebao je poslušati Predraga Matvejevića i povući se s predsjedničke pozicije na vrijeme, demokratizirati zemlju i otvoriti slobodnu raspravu o svim društvenim traumama. Vjerujem da bismo u tom slučaju izbjegli rat i raspad zemlje. A opet, ovo govorim s naknadnom pameću. Krleži je odavno bilo jasno što će slijediti nakon njegove smrti.

Rešite nam dilemu: Dino Rađa ili Toni Kukoč? I pratite li Luku Dončića i Nikolu Jokića?

• Kukoč je bio takav igrač da mu je čitava Hala Pionir na finalu posljednjeg Kupa Jugoslavije, kada je praktično sam pregazio Zvezdu skandirala ime, i to nakon što su dočekali Jugosplastiku vrijeđajući klub i igrače po nacionalnoj osnovi. Rađa je s druge strane napravio također veliku karijeru i kao igrač i predsjednik kluba donio jedinu hrvatsku titulu Splitu. NBA sam odavno prestao pratiti, preveliki je spektakl u pitanju. Puno mi je draža europska košarka, a Slovenija je posljednjih godina čudo.

Da li Novaka Đokovića percipirate kao levičara ili kao desničara?

• Đoković je fantastičan igrač, dobronamjeran čovjek i netko tko je u idejnom smislu tipični proizvod današnjeg vremena i ne treba ga uzimati za ozbiljno kad se bavi društvenim analizama.

Šta posle svega mislite o Aleksandru Tijaniću?

• On predstavlja egzemplar nevjerovatno talentiranog čovjeka kojeg je fascinacija s pozicijom moći i bliskosti s vladajućima odvela ravno do dna u moralnom smislu.
  ,,
  
  Đoni i Rundek su napravili sve da pruže otpor ludilu, stoga vrijedi u školske programe uvrstiti Štulićev dokumentarac ‘Das ist Johnny’.
  ___________________________

Šta mislite o filmu ,,Lepa sela lepo gore’’?

• Nominalno antiratni film, koji jeste donekle relaksirao društvenu atmosferu i odnos prema nasljeđu devedesetih u Srbiji, ali je isto tako prilično relativizirao odgovornost za pokretanje rata.

Ove godine vam je u izdanju beogradskog izdavača Lom izašla knjiga ,,Usamljena djeca juga’’. To je vaša prva knjiga proze. Šta vas je inspirisalo da je napišete?

• Ta knjiga je nastala nakon jednog teškog životnog ciklusa i definitivnog povratka u Split, Mostar i na jug generalno, kao odraz potrebe da kompletno iskustvo preradim i odam počast autentičnim usamljenicima na tom jugu.

Koji domaći, a koji strani pisci su na vas izvršili najveći uticaj?

• Na Matvejevićev ‘Mediteranski brevijar’ ‘Drugu Veneciju’ i ‘Kruh naš’ sam se momentalno navukao. Na Mirka Kovača isto. Polemike Gorana Babića, eseji Viktora Ivančića, divna poezija Olje Savičević Ivančević, Mile Stojića i Predraga Lucića, Dežulovićeva knjiga o sportu, Jergovićeva ‘Historijska čitanka’, Ugrešićkina ‘Kultura laži’, Igor Mandić na svaki način, prozni zapisi Semezdina Mehmedinovica, dalmatinske priče Jurice Pavičića te Krležini polemički eseji, roman ‘Na rubu pameti’, ratni romani Vjekoslava Kaleba, Nazorov dnevnik ‘S partizanima’, Desničino ‘Zimsko ljetovanje’, Smojino ‘Velo misto’ i poezija Marina Franičevića čine temeljnu duhovnu prtljagu. Od stranih autora Javier Cercas i Marquez.
  
  
  
  
  

Bosanskohercegovački književnik Semezdin Mehmedinović, koji je donedavno živeo u Americi, a odskora ponovo u Sarajevu, rekao je svojevremeno da ne poznaje nijednog Amerikanca za kog bi pouzdano mogao reći da je pročitao ,,Slobodu’’ Džonatana Frenzena. Da li Vas plaši svet u kom ljudi zaboravljaju ili nikada nisu ni znali šta je istinska sloboda?

• Mislim da smo mi sve strahove potrošili, a povijesno iskustvo nas uči da se društvo kreće u ciklusima. Sad smo u fazi regresije i pobjede populističkog desnila koje nas odvlači u fašizam. Mora doć do obnove, kao što pjevaju TBF, samo je pitanje kada i kolika će joj destrukcija prethoditi. Svakako mislim da će ozbiljna književnost, kao i esejistika, muzika, filmovi, teatar i štampano novinarstvo biti stjerani u elitistički geto u kojem danas egzistiraju jazz i stripovi.

Kog savremenog evropskog istoričara najviše cenite?

• Eric Hobsbaum i Timothy Garton Ash nam još uvijek najviše govore o svijetu u kojem živimo, jednako kao i Mark Mazower, čiju knjigu o Solunu smatram na svaki način poticajnom.
  ,,
  
  Krleži je odavno bilo jasno što će slijediti nakon Titove smrti.
  _________________________
  

Ko vam je omiljena glumica, a ko glumac iz vremena YU kinematografije?

• Teško mi je ovako izdvojiti dvoje ljudi, ali poetika i filmovi Lordana Zafranovića su ostavili najveći utjecaj na mene.

Ove godine se navršava pet godina od smrti Arsena Dedića. Tim povodom napisali ste: ,,Slučaj je htio da Arsen Dedić kao autor sjajne muzike odjavi naše društvo iz modernosti i također nasluti užase koji su slijedili.’’ Ko su danas za vas u regionu umetnici koji nagoveštavaju ono što će se dogoditi?

• Da odmah razjasnimo kako nam se netko poput Arsena Dedića, ne samo kod nas, nego i generalno neće tako skoro ponoviti. Što se pak ovog drugog tiče, mislim da nitko ne može predvidjeti kamo će svijet otići, a njegovo današnje stanje najbolje opisuju TBF.
  

Kako vam danas izgleda Sarajevo? Kako biste opisali današnji Zagreb? A kako Beograd?

• Prije svega iznimno sam sretan što sam dobio priliku u Sarajevu voditi svoju autorsku emisiju na O kanalu, jednako zbog profesionalnog izazova, koliko i zbog toga što me ta emisija na neki način počela trajnije vraćati u Bosnu i Hercegovinu i Mostar primarno. Sarajevo, jednako kao i Mostar, sasvim logično vuče traumu opsade i rata, sa svim posljedicama kojima su ti događaji rezultirali. Ti gradovi, naravno nisu više onakvi kakvi su bili, ali u Sarajevu još uvijek postoji neka luda energija koja mu je omogućila preživljavanje u duhovnom smislu, kao i aktivna svijest o pripadnosti širem kulturnom prostoru. Volim lutati tim gradom i tražiti tragove prošlosti. U Zagrebu sam studirao i nedavno kratko živio, pa ostavljajući po strani nužnost micanja s vlasti jednog čovjeka, mogu reći da mi je drago kako se grad ipak donekle othrvao nacionalističkoj opsesiji isključive pripadnosti Srednjoj Europi i nastojanju da se modernistički Zagreb iz socijalističkog razdoblja potpuno potisne u stranu. Što se tiče Beograda, grada u kojem mi je odrasla majka i u kojem imam blisku rodbin, oduvijek su me u pozitivnom smislu fascinirale njegova veličina, urbanost, kultura čitanja i arhitektura, dok u vezi negativne fascinacije nikad nisam uspio shvatiti kako je upravo takav velegrad dopustio sebi da mu intelektualne elite pripreme sve ove užase i da ne uspijeva iskazati empatiju prema drugima na ovim prostorima.
  
  
  
  

Šta biste poručili mladima koji imaju ambicije da postanu istoričari?

• Da ruše nacionalne mitove i ne budu nacionalisti.

                                                                                   
                                                                                    7.10.2020.
__________________________________________________

foto: Peščanik, Radio Slobodna Evropa, Aukcije.hr, Sportska sećanja, YouTube, Delfi, Vijesti, PublicFigure