IVICA ĐIKIĆ: Licemjerju i laži ne može pomoći stilska virtuoznost

Ivica Đikić je sinonim za dobro pisanje. Za dobro novinarstvo, kakvo nam fali. Za dobru književnost, kakva nam fali. 
U intervjuu internet časopisu Salome, Đikić govori o svojim počecima, o fenomenu Feral Tribjuna, o tome u šta se pretvorio žurnalizam u Hrvatskoj i Srbiji, koga bi intervjuisao u regionu, a koga u svetu, o novoj knjizi ,,Štapići za pričanje“ koja će uskoro izaći, ali i o tome zašto smatra da ovde rat i dalje traje.
Piše: Tadija Čaluković

Novinarstvom ste počeli da se bavite 1994. u Slobodnoj Dalmaciji, sa svega sedamnaest godina. Odakle ta ljubav prema novinarstvu? I kako je došlo do toga da tako mladi uđete u novinarske vode?

• Počeo sam još ranije, negdje u rano ljeto 1992., kao ratni dopisnik Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA) iz Tomislavgrada ili Duvna. Moja majka je novinarka, pa je i to, uz ratni splet okolnosti, dovelo do toga da u novinarstvo uđem nešto ranije nego što bi to bilo u nekim normalnim ili redovnim prilikama.

Na kojim novinama ste vi odrasli?

• Čitao sam sve što se moglo kupiti na kiosku, sve što bi mi došlo pod ruku. S obzirom na to da sam u Feral Tribuneu počeo pisati s devetnaest godina i da u Feral nisam dospio slučajno nego svojom žarkom željom, moglo bi se reći da sam odrastao na Feralu, odnosno na Slobodnoj Dalmaciji i Nedjeljnoj Dalmaciji dok je Feral izlazio kao prilog u tim listovima.
  
  

U kultnom nedeljniku  Feral Tribjunu ste bili od 1997. do gašenja 2008. godine. Svojevremeno ste kazali: ,,Zaista mislim da je Feral, kao ideja i kao realizacija, najveća i najvažnija stvar koja se dogodila hrvatskom novinarstvu, a i šire od toga, u 20. stoljeću.“ Autoritet kakav je imao Tribjun, nikada nijedne novine sa jugoslovenskog prostora posle njega, a verovatno ni pre nisu uspele da naprave. Šta je razlog za to?

• Sretno se spojilo mnogo elemenata u općenito nesretnim, teškim i turbulentnim društvenim okolnostima. Na prvom mjestu su talent, energija i hrabrost Viktora Ivančića, Predraga Lucića i Borisa Dežulovića, a odmah potom i to što se u Feralu bio okupio veliki broj ljudi kojima je bilo stalo do dobrog novinarstva i dobrog pisanja, koji su kritički razmišljali o događajima i pojavama oko sebe, koji nisu podlegli atmosferi nacionalne euforije i homogenizacije na bazi isključivosti i, ako treba, laganja u korist domovine i nacije. Kritička oštrica prema vlasti zadržana je i kasnije, nakon smrti Franje Tuđmana, kad to više nije bilo tako opasno, ali jest bilo vrlo nepopularno. U zemljama poput Hrvatske nepopularnost u krugovima vlasti i u širokim narodnim masama jedan je pouzdanijih simptoma da se neka redakcija bavi dobrim i poštenim novinarstvom.
  
         
  
  

Ove godine navršava se trideset i pet godina od smrti jednog od najvećih jugoslovenskih i hrvatskih novinara Veselka Tenžere. Ko je za vas Veselko Tenžera?

• Kad je Tenžera umro, ja sam imao osam godina, dakle, ja sam njegove tekstove čitao isključivo u knjigama godinama nakon što su nastali i objavljeni u novinama. Mislim da sam pročitao više-manje sve što je ukoričeno. Tenžera je jedan od najautentičnijih hrvatskih novinskih pisaca uopće, izrazito ispred svog vremena, ili izvan vremena. Šteta je da nije stigao više i literarno organiziranije pisati o sebi i svome životu, neku vrstu autobiografske proze ili proze inspirirane autobiografskim motivima. Njegov život čini mi se dostojnim velikog romana o jednom kompleksnom vremenu i jednoj kompleksnoj i osjetljivoj ličnosti.

Za roman Cirkus Columbia dobili ste nagradu Meša Selimović, a nekoliko godina kasnije knjiga je doživela i svoju ekranizaciju. Ispričali ste jednom prilikom da vam je Danis Tanović ,,svojim čitanjem otkrio te posljednje trenutke bezbrižnosti i naivnosti koji se opisuju u Cirkusu“, objašnjavajući kako je lepota književnosti upravo u tim različitim čitanjima. No, vama je ipak bio prioritet da ispričate priču o usponu nacionalizma i naglom rastu mržnje među ljudima. Koliko je vaša fabula iz ovog romana objavljenog 2003. godine, a u kom se radnja dešava 1991. aktuelna i danas u smislu neprekidnog podizanja nacionalnih tenzija?

• Priča o ratu uvijek je aktualna na području koje je iskusilo tri veoma teška rata u posljednjih stotinu godina. U mnogim našim krajevima rat i dalje traje premda je završen prije dvadeset i pet godina, samo što se, eto, ne puca i ljudi ne ginu.
  
  
  
  

Serija Novine prikazuje se od 2016. Doživela je tri sezone, prva je i zasad jedina ovdašnja serija prikazana na Netflixu i napravila je zaista sjajne rezultate. Da li postoji nešto čime iz današnje perspektive niste najzadovoljniji? I zbog čega se odustalo od četvrte sezone?

• Nezadovoljan sam isključivo nekim svojim scenarističkim rješenjima, neke linije radnje mogle su biti bolje konstruirane, neki rukavci mogli su biti poetičniji. Što se tiče četvrte sezone, od nje se nije odustalo, nego se o njoj nikad nije ni razmišljalo. Otpočetka je bila čvrsta odluka da se ide na tri sezone – novinarstvo, politika, pravosuđe. Svojevrsna zadnja epizoda „Novina“, u formi pripovijetke pod naslovom „Smrt Blage Antića“, bit će objavljena u mojoj zbirci pripovijedaka „Štapići za pričanje“ koja će izići za nekoliko tjedana. 
  
  

  ,,

  
  Tenžera je jedan od najautentičnijih hrvatskih novinskih pisaca uopće, izrazito ispred svog vremena, ili izvan vremena. Njegov život čini mi se dostojnim velikog romana o jednom kompleksnom vremenu i jednoj kompleksnoj i osjetljivoj ličnosti.
  ______________________________________
  
   
  
  

Denis Kuljiš negativno je reagovao na seriju Novine. Kakav je vaš stav o njemu?

• Kuljiš je preminuo prije više od godine dana, a glupo mi je da sad govorim o njemu i njegovim ocjenama, kad to nisam činio za njegovog života. Nikad mi nije palo na pamet da javno branim neko svoje djelo od negativnih kritika, naročito ne u današnje vrijeme kad svatko ima u džepu platformu za iznošenje svoga mišljenja o svemu i svakome. Nekome se sviđa, nekome ne sviđa, to je normalno.
  
  
  
  

Postoje brojne nagrade za novinarsku hrabrost. Šta je za vas borbenost u novinarstvu danas?

• Ja vidim borbenost u odupiranju tendenciji da se novinarstvo pretvori u nekakav neophodni demokratski dekor i u zalaganju za vrijednosti bez kojih novinarstvo kao profesija nema puno smisla. To su, prije svega, kritička nastrojenost prema moćnima, vladanje zanatom i u pogledu etike i u pogledu tehnike, dobro pisanje i logično zaključivanje.

Uporedite novinarstvo u Hrvatskoj i u Srbiji?

• Pitanje je široko, ali ja ću pokušati odgovoriti telegrafski. Opće stanje je tužno i depresivno u obje zemlje, ali i u Hrvatskoj i u Srbiji – uglavnom na marginama – ima oaza dobrog i kritičkog žurnalizma, i ima izvanserijskih novinara i novinskih pisaca.

Koje serije vam u poslednje vreme zaokupljaju pažnju?

• Nisam fanatični gledatelj serija, nedostaje mi vremena i koncentracije da pogledam sve što bi trebalo pogledati. Kao što ne stignem pročitati sve knjige koje bi trebalo pročitati, pogledati sve vrijedne i važne filmove, kazališne predstave, izložbe... Nekad sam se zbog toga strašno živcirao i bio nervozan, ali više ne. A kad me pitate za serije, izrealeski „Naši dečki/Our boys“ na HBO-u najbolje su što sam gledao u posljednje vrijeme.

Koga biste vi intervjuisali u regionu, a koga u svetu? I koje pitanje biste prvo postavili?

• Što se tiče regije, rado bih intervjuirao Sandija Chiavalona iz Vodnjana u Istri, čovjeka koji pravi vjerojatno najbolje maslinovo ulje na svijetu. Massimo Bottura, kuhar i vlasnik restorana Osteria Francescana iz Modene, bio bi izbor za intervju s ličnošću svjetske popularnosti. Pitao bih, na primjer, jesu li im trebala velika međunarodna priznanja da bi shvatili da to što rade – rade najbolje na svijetu.
  
  
                                          Sandi Chiavalon
  

Šta čitate od novina sa ovih prostora?

• Čitam sve što valja, ali srećom po moje druge obaveze i interese, toga nema mnogo, odnosno toga ima sve manje i manje. S druge strane, žalosna je razina na koju se srozala glavnina naše štampe i u što se pretvorilo novinsko izdavaštvo.

Zajedno sa Miljenkom Jergovićem, Ivanom Lovrenovićem i Željko Ivankovićem istupili ste iz PEN Centra Bosne i Hercegovine. Tada ste izjavili: „Ne mogu pristati na to da se pod okriljem PEN Centra jednoj vrlo kompleksnoj i delikatnoj temi, kao što je tema koju znamo pod skupnim imenom „Bleiburg“, pristupa jednodimenzionalno, kategorično i parolaški ostrašćeno“,  takođe ističući da je razlog za istupanje u sadržaju protestnog pisma, o čijoj objavi niste bili obavešteni. Šta mislite, zbog čega je vaš zajednički stav naišao na veliko nerazumevanje?

• Mislim da su svi zainteresirani razumjeli što je svaki od nas rekao i što svaki od nas misli. Kao što sam i ja iz nekih negativnih reakcija shvatio da je razilaženje između mene i nekih ljudi, nažalost, veće nego što sam vjerovao ili htio vjerovati. I nije to nikakva tragedija, nitko tu nije nešto naročito kriv, život naprosto nosi sa sobom tu vrstu odabira i gubitaka u većoj ili manjoj mjeri.

Aleksandar Tijanić rekao je u poslednjem intervjuu koji je dao pred smrt:,,Pravilo dobrog pisanja je – uvek analiziraj ljude kad su na vrhu, nikad kad padnu.“ Koje je vaše pravilo dobrog pisanja?

• Nisam ljubitelj pravila i formula. Mislim da je važno vjerovati u ono što pišeš, pa makar se katkad ispostavilo da si bio u krivu. Licemjerju i laži ne može pomoći stilska virtuoznost.
  
  ,,
  
  Što se tiče regije, rado bih intervjuirao Sandija Chiavalona iz Vodnjana u Istri, čovjeka koji pravi vjerojatno najbolje maslinovo ulje na svijetu. Massimo Bottura, kuhar i vlasnik restorana Osteria Francescana iz Modene, bio bi izbor za intervju s ličnošću svjetske popularnosti.
  ______________________________________

Od 2009. do 2010. bili ste glavni urednik riječkog Novog lista. Nakon toga ste šest godina bili glodur Novosti. Šta je bio fundament vaše uređivačke politike?

• Nema tu, barem što se mene tiče, nikakve mistifikacije i filozofije: samo sam se trudio da objavljujemo što bolje i što relevantnije tekstove. I to je sve.
  
  
  
  

U knjizi ,,Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića“ (2004.) u uvodu ste u prvoj rečenici napisali: ,,Kad sam se uhvatio rada na ovoj knjizi, ponajprije su me zanimali oni momenti Mesićeva života koji bi se mogli smatrati prijelomnima, i to stoga što vjerujem da se po čovjekovu držanju u tim trenucima najpreciznije može dokučiti njegov karakter.“ Da li uvek u pisanju i sveukupnom sagledavanju sveta pristupate ovoj metodi?

• Nije to jedina i najpouzdanija metoda, ali zna biti plodonosna kad je riječ o pisanju, naprosto je dramaturški zahvalna, naravno, ako se toj ličnosti i njezinim postupcima u prijelomnim situacijama priđe s razumijevanjem i s pitanjem – zašto.            
  
  

,,Ivica Đikić sam je izabrao svoj položaj u ovakvome hrvatskom društvu. Njegovo manjinstvo nije po rođenju i nasljedstvu, nego je odabrano u svakom svom detalju. Vječni Žid bez duge tradicije židovstva, čežnjivo zagledan u one koji bi ga najradije zaklali, iako ih savršeno dobro poznaje, i zna da su mu najbliži. A opet, tako je sam htio i jedino se tako i može biti pisac.“ Ovo su reči Miljenka Jergovića. A kako biste vi opisali svoj položaj u hrvatskom društvu?

• Miljenko je u pravu kad kaže da sam tu poziciju, kakva god ona bila, svjesno odabrao. Utoliko, ja sam zadovoljan, naročito zbog toga što su moja očekivanja od tzv. društva  uglavnom nikakva kad je riječ o bilo kakvom obliku satisfakcije ili općenito primjećivanja.
  ,,
  
  Priča o ratu uvijek je aktualna na području koje je iskusilo tri veoma teška rata u posljednjih stotinu godina. U mnogim našim krajevima rat i dalje traje premda je završen prije dvadeset i pet godina, samo što se, eto, ne puca i ljudi ne ginu.
  ______________________________________
  
  
  

Šta biste poručili mladima koji imaju ambicije da se bave novinarstvom? A šta onima koje interesuje književnost?

• Kao što nisam ljubitelj pravila i recepata, ne volim ni poruke i preporuke. Mogu reći samo za sebe da bih volio da sam ranije uvidio koliko nevolja i nesreće može proisteći iz najobičnije nestrpljivosti.
  
  
                                                        
  
  _________________________________________
  foto: Večernji.hr, Dnevni avaz, lupiga.com, dkis.si, portalnovosti.com, istarski.hr