MIHOVIL RISMONDO: Svoje pisanje tumačim kao prkošenje smrti

MIHOVIL RISMONDO:

Svoje pisanje tumačim kao prkošenje smrti

Mihovil Rismondo je dramski pisac, student Dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Za Salome je govorio o svom procesu pisanja, svojim dosadašnjim tekstovima, o stremljenjima za budućnost.

Služiš se nečime što bih nazvao poetikom razočaranja. Stekao sam utisak da je determinanta tvojih likova osećaj napuštenosti. Otkud to?

- LANA: Uglavnom, Luka bi ti upoznao neku turistkinju, zaljubio se u nju na prvi pogled, platio joj par pića u beach baru... onda bi ju odveo u neki klub. Pa bi ju odveo u svoj apartman. To bi tako između njih trajalo nekoliko dana, a onda bi ona otišla svojim putem i više se nikad ne bi čuli.
BRUNO: Zvuči tužno.
LANA: Da, ali tad je shvatio da neke stvari jednostavnomoraju biti takve. Ne možeš promijeniti činjenicu da druga osoba dolazi iz Amerike ili Engleske ili nekog Kinki Dinkija i da nema načina da to zaustaviš...
BRUNO: Pa da, prošle ljubavi treba shvatiti kao turistkinje.
LANA: Pa ne doslovno... ali bude ti lakše. Pogotovo ako se krećete u istim krugovima. Na nekoj figurativnoj razini si postaviš stvari u glavi kao da je ona otputovala daleko u svoj Kinki Dinki i to je to. (Stanka) Mislim, šta drugo možeš napraviti? Potpuno si nemoćan, tvoje želje su nebitne. Ti si nebitan. Čim prije se prilagodiš tome, tim prije ćeš prestati patiti. Ljubav ima svoj rok trajanja s kojim se moraš pomiriti. Ako ne ide ne ide.

Ljubav u afteru

Polazim od pretpostavke da moji likovi imaju mnogo toga za reći, a veoma malo ušiju oko sebe. Oni viču, ali nitko ih ne čuje. Oni jesu napušteni, oni jesu razočarani, oni jesu ostavljeni. I pokušavaju pronaći način da žive sami sa sobom nakon toga.

Ne znam otkud to. Doći ćemo, mislim, do nekih razloga zbog kojih je tome tako. Ali idemo redom.

Ne postoji, rekao bih, neka sigurnost u pisanju. Neka sigurna forma iz koje pišem, neki sistem, sustav... Svakim novim tekstom potvrđujem svoje uvjerenje o tome kako nema sistema, već kako je svaki rad zasebno tkivo koje raste i razvija se unutar procesa
____________________________

Na neki način, verujem da svi mi koji pišemo to činimo, jer se, svesno ili ne, plašimo smrti i prolaznosti. Kako gledaš na tu tezu?

- Volio bih na ovo pitanje odgovoriti iz dvije perspektive. Prvo, sagledao bih fenomen smrti u kontekstu dramske radnje, a nakon toga u kontekstu želje za ostavljanjem nečega iza sebe, odnosno u kontekstu straha od smrti. Čak bih rekao prkosa smrti.

George R.R. Martin, jedan od meni dražih autora fikcije i fantazije, jednom je prilikom na slično pitanje odgovorio kako je smrt najsnažnije oružje koje autor može iskoristiti u svom pismu. Autor bilo kakvog djela – nevezano za to je li riječ o romanu, drami, filmu – inherentno predstavlja čitatelju/gledatelju neke likove. On stvara jedan mikrokozmos upravo na temelju odnosa između likova, na temelju aktantskih sila i korelacija koje oni imaju prema stvarnome svijetu. Likovi su tako često ideje, simboli nečega većeg od samih sebe. Oni su predstavnici ideologija, zagovaratelji političkih stranaka, oni su personifikacija misaonih balona... Svjetonazora, ako želiš. Jasno je da ideologije kao takve ne moraju biti nužno izrečene i artikulirane, ali one su uvijek prisutne. Autor, bio on svjestan toga ili ne, ne može napisati lika van okvira nekog svog svjetonazora, odnosno svjetonazora kojeg želi prikazati u drami.

S time u vidu, kada Martin kaže da smrt jest najsnažnije oružje/oruđe koje autor ima prilikom pisanja, on inherentno pretpostavlja prethodnu kreaciju lika i njegovog svjetonazora. Ti kao gledatelj predstave / čitatelj romana / gledatelj filma pratiš tog lika na njegovom putu unutar drame. On/ona je nit vodilja koju pratiš, za koju se vežeš, za kojeg navijaš. U trenutku u kojem autor prekine tu nit vodilju, odnosno isključi kablove iz životnog aparata lika – to je na neki način slično ubojstvu vlastite kreacije. Onaj lik kojeg smo do sad pratili, sad odjednom više nije s nama? Kako dalje? Što se događa nakon? Zašto je morao umrijeti? Kako će mikrokozmos nastaviti funkcionirati bez njega? Je li zaista morao umrijeti? Zašto je umro? Autor je prekidom života lika napravio nešto u gledatelju. Potegnuo je strune u njemu koje su osvijestile finalnost dramske radnje. Jer sve do tog trenutka, bili smo kao gledatelji / čitatelji upušteni u radnju, iluziju nekog svijeta iz kojeg smo sad naglo izvučeni. Smrt jest završetak i prekid spone između gledatelja i iluzije o svijetu koji ne postoji. Ona je povratak u realnost, osvještenje iluzije i s time u vidu iziskuje propitkivanje vlastitog postojanja.

Pomalo paradoksalno, Martin u Igri prijestolja krši vlastito pravilo. Mislim da oživi barem pedeset posto likova unutar radnje (bez spoilera, obećajem). Zašto? Pa zato što na taj način omogućuje fikcijskoj radnji da se prolongira dalje! Na fenomenološkoj razini omogućava i to da lik kao ideja nastavi živjeti i nakon svoje smrti. Možda mu je i teško ubijati neke od svojih likova...

Na vrlo sličan način i ja tumačim smrt, kada odlučim ubiti nekog od svojih likova. I vrlo sam oprezan u tom pogledu. Smrt je konačno razrješenje svake dramske radnje – ako ju odvedemo do vrhunca svog potencijala. Čak i u najbanalnijoj i najnevinijoj priči mora postojati pretpostavka smrti. Jer dramska radnja je sumarizacija životne radnje čija je glavna karakteristika njena finalnost. Kao takva, predstavlja presliku naših života i onoga što nam se događa unutar vremena koje imamo, a koje je nužno ograničeno. I u tom kontekstu smatram da dobra smrt jest odgovor na dobru radnju, ako je ta radnja provedena do vrhunca svog potencijala. Po mom mišljenju, dobra smrt je nužna unutar dramske radnje, jer pretpostavlja prekid patnje lika. I odlazak na neko drugo mjesto, konačni mir. Ona je zasluženo razrješenje od pretrpljenog bola. Ona daje opravdanje junačkoj patnji i konačnu milost autora.

E sad, s time u vidu, pomalo paradoksalno – ja ne ubijam sve svoje tragičke junake. Čak naprotiv, prilično se u toku pisanja trudim da ih ne ubijem. Ne iz razloga što ih ne želim ubiti, jer su mi dragi (iako ih zaista volim, sve redom) nego zato što smatram da bi za dobar dio njih smrt bila milost, koju im još nisam spreman dati. Možda jer ne želim da se predaju. Pišući dramu, dajem im svako toliko udice da ostanu na životu. Tek onoliko koliko je potrebno da nastave dalje. Koliko god to okrutno zvučalo, oni se nalaze u mikrokozmosu iz kojeg ne mogu pobjeći, a moraju u njemu živjeti. Odavno su prešli granicu smrti i u trenutku zbivanja radnje obitavaju u nekakvom obliku limba, stanja koje nije sasvim životno, a opet nije niti sasvim mrtvo. Za njih koje ne ubijem smatram da je život u toj formi limba mnogo veća tragedija nego smrt. I time želim nešto reći. Nešto što se tiče moje kritike, ako hoćeš, samog društva. Postoji bol, postoji patnja, toliko velika da zjapi kao jama ispunjena ništavilom, u svakom od mojih likova. I nitko im neće pomoći. Jer ne želi. Jer ne može. Jer ih ne čuje. „Jer treba nastaviti dalje. Treba pregristi i nastaviti dalje.“ I tako su oni još uvijek tu. Obitavaju u tom limbu i pate, viču i mole za pomoć, a nitko ih ne čuje. Likove svoje drame Pater familias tako tretiram kao mučenike čija se patnja prolongira u beskraj i kao takva usporediva je jedino s Prometejevom boli ili recimo Tantalovom mukom ili konačno Sizifovim naporom. Sizifovskim naporom oni ostaju na životu i trpe, nakon što su već odavno prešli granicu iznemoglosti. Nade za njih nema, jer su se i sami odavno prestali nadati. Jer da, zaista, smatram da postoje mnogo gore stvari od smrti. Ovisno o tome na koji način je ona tretirana u kontekstu dramske radnje. Ponekad se pitam izjeda li Prometejevu jetru još uvijek Zeusov orao i koliko će ju dugo još izjedati, ako ju izjeda. I bi li Prometej, da može, skočio s te litice u smrt, kad bi kojim slučajem uspio razbiti Hefestove okove... i tko bi on uopće bio da bude oslobođen svoje patnje? Moji likovi su stoga Prometeji, Sizifi i Tantali. Oni su mučenici čije krikove bola nitko ne čuje. A kad bi ih i čuo, pretpostavio bi da tako mora biti i uzeo bi ih zdravo za gotovo. Bio bi indiferentan prema njihovom bolu, a to je ono najstrašnije, najjezivije u cijeloj priči, to je ono što ledi krv u žilama. Baš kao što su Prometejevi rođaci njega pustili da trune i pati u svojoj samoći, tako i svijet vrlo indifirentno i s odmakom pušta moje likove da vrište dok im glasnice ne popucaju i dok se ne uguše u vlastitoj krvi. Jer možda su si, konačno, oni sami krivi za bol koju osjećaju? Ne mogu dovoljno podcrtati koliko je ta teza od koje polazim meni samome bolna, ali nažalost istinita. Konačno, ja svoje likove kakvi bili da bili stvaram i volim, a s time u vidu s njima i patim. Ali bol koju proživljavaju nadilazi granice zdravog razuma, ona je čak na trenutke i pogonsko gorivo. Moji likovi jesu svoja bol, svoja patnja i taj krik dosta je više! Žele si rastrgati kožu i iskočiti iz nje, zariti si nokte u oči da ne moraju više gledati svijet oko sebe, probušiti si glasnice da već jednom konačno prestanu vikati, kad ih ionako nitko ne čuje. Zapaliti se i onda se politi vodom pa s opeklinama hodati po svijetu – jer te opekline konačno i jesu ono što osjećaju iznutra – kao da time žele nešto reći svijetu. Te otvorene rane iz prošlosti i sjećanja koja im uzrokuju toliko oštru i akutnu bol, te rane iz kojih neprestano teče krv. Koliko krvi postoji u ljudskome tijelu? Koliko dugo još mogu izdržati u ovakvome stanju? Moji likovi su često na granici ludila i pitaju se kako je moguće da su zaslužili sve to i kako je moguće da ih nešto toliko boli a ne ubije. I u takvom, poluizbezumljenom, ranjenom, istrganom, stanju oni bauljaju limbom i nastavljaju dalje, kao da time, samim svojim postojanjem prkose ideji smrti. Oni žive, jer jedino živjeti znaju i ne planiraju se predati, nego kroz zube radije sikću riječi: i tako, pokušali ste nas ubiti, pokušali ste nas sjebati, ali niste uspjeli. Jebite se. Mi ćemo ovako nastaviti dalje, a vi nas gledajte. U tom metafizičkom i izmišljenom prostoru u kojem se nalaze tragovi sjećanja, uvenulo drveće i kamenje. Brda i brda kamenja. Među kojima kojekud pronalaze ostatke svoje duše i sjećanja ispod kamenja i korijenja uvenulih stabala, čisto onoliko koliko je potrebno da mogu nastaviti dalje. Ali ne dovoljno da nađu put kući.

b)

Ne bih rekao da je strah od smrti moje pogonsko gorivo za pisanje. Svoje pisanje tumačim kao prkošenje smrti. Toliko mogu reći, za sada. Pitaj me za pet godina što mislim o tome.

Definitivno si najproduktivniji dramski autor na našoj zagrebačkoj Akademiji. Pisci se dele u dve grupe; one koji smatraju da tekst treba da bude kao kondenzat (kratak i jebitačan) i one koje imaju dah za duže forme, za koje je pored svega, najpotrebnija vrednoća.
Očigledno pripadaš, makar kada je reč o dramskom pismu, drugoj grupi. Koliko rediguješ svoje tekstove? Da li ih ostavljaš da odleže, pa im se kasnije vraćaš? Kada znaš da je došao trenutak da je tekst gotov?

- Smatram da dah za dužu formu prozlazi iz činjenice da psihička bol – o kojoj sam govorio u prošlom pasusu – a koju moji likovi osjećaju i proživljavaju zahtijeva duži pisani materijal kako bi bila objašnjena i artikulirana, provučena kroz dramsku radnju i izrečena.

Koliko ostavljam tekstove da odleže? Zavisi od svake pojedine drame. Ne bih znao reći u kojem trenutku znam da je tekst gotov. Nekad osjetim umor od pisanja. Nekad previše razmišljam o tome što pišem, pa sve manje pišem i sve više mislim o tome što pišem i onda ne napišem ništa, pa bacim ideju u smeće. Nekad napišem nekoliko stranica i shvatim da to radim automatizirano, te da mi ništa unutar tih par stranica nije zanimljivo, pa obrišem sve. Jer pretpostavljam da – ako meni nije zanimljivo neće biti niti čitatelju. Pazim da dok pišem – koliko god ti moji tekstovi bili dugački – ne pišem automatizirano ili u brzini, već da i sam sebe ponekad iznenadim. Pisanje nije uvijek zabavan posao, niti bi trebao biti. Ponekad je strašno zamoran i težak posao. Ali u tim trenucima, držim, bolje je odmaknuti se od materijala. Jer to je dobar znak da nešto u materijalu ne funkcionira, ako počinje zamarati. Ipak, postoji i onaj drugi tip težine a to je težina koja proizlazi iz emocionalno nabijenog dramskog tkiva. Ta težina svakako nije ugodna i ponekad predstavlja veliki teret, ali je nužna. I nakon što ju ostavim na papiru, ponekad osjetim olakšanje.

Ponekad napišem osamdeset, devedeset, pa i sto stranica koje spremim i više ih nikad ne otvorim. Tako većinu mojih tekstova nitko nikada neće pročitati, oni će ostati spremljeni na mom računalu. Ne zato jer ne bih volio da ih se čita, nego zato jer ne smatram da su dovoljno dobri da izađu van. Pazim da ono što pišem bude napisano tako da drži gledatelja / čitatelja zalijepljenog u stolcu, jer u suprotnom – uzalud nam trud svirači.

Proces je ključ, rekao bih, cijele priče. Tokom prve tri godine BA studija, imao sam neko vrlo čvrsto uvjerenje o tome kako bi drama trebala funkcionirati, kako bi trebala biti završena, kako bi trebala početi. Ta uvjerenja mahom su proizlazila iz činjenice da sam pročitao nebrojeno mnogo priručnika i takozvanih writer’s guide vodiča iz kojih sam dobio informacije o tome što bi se točno trebalo dogoditi u prvom, što u drugom, a što u trećem činu. Koja konstelacija likova mora biti da bi radnja funkcionirala. Kako funkcionira dramska napetost. Morao sam znati odgovore baš na sva ta pitanja i nisam se usudio, ne, nisam htio pisati bez da pročitam te priručnike i vodiče ne bi li mi oni kojim slučajem ulili neku sigurnost i objasnili kako se te stvari rade, kako se drame pišu. Želio sam napisati dramu najbolje što mogu, želio sam biti najbolji dramski pisac kakav mogu biti. Želio sam napisati nešto što još nije viđeno, nešto o čemu će ljudi pričati, nešto genijalno. „Kako je to napisao?“ „Odakle mu sva ta silna mudrost o dramskom pismu?“ Bio sam uvjeren da ću u priručnicima i strukturalnim pregledima drama pronaći neke odgovore koje ljudi prije mene nisu pronašli. Ne, bio sam siguran da ću pronalaskom tog odgovora moći napisati nešto zaista kvalitetno, nešto zaista dobro. I da ću biti zadovoljan s tim, odnosno da ću biti zadovoljan sam sa sobom.

I tako se ispostavilo da tijekom prve tri godine BA studija nisam napisao baš mnogo toga. Jedino što sam od svih tih silnih priručnika dobio bio je prazan papir mog word dokumenta. Iako sam točno znao u kojem se trenutku što u drami mora dogoditi, nisam mogao napisati prvu rečenicu dijaloga. Pored toga što sam imao neke velike spoznaje o prirodi svakog od dramskih činova, bio sam zarobljen pred praznim papirom čija mi je praznina odjekivala u glavi kao jedan veliki, glasni usklik: ne znaš ti ništa! Ah, priručnici i vodiči. Ne znam što je gore. Self-care pizdarije ili writer’s guide priručnici. Sve što sam dobio i od jednih i od drugih bile su neprospavane noći... i prazne stranice. Da, da, još uvijek se sjećam onih postotaka. Na 5% drame dogodi se percipitating event. Na 25% je kraj prvog čina. Na 50% je turning point cijele drame. Na 75% je klimaks. Na 95% aftermath, odnosno posljedice onoga što se desilo. Ono što u svim tim silnim priručnicima nije pisalo je to što se desi na 100% a netom prije nego sam napisao Ljubav u afteru znao sam odgovor. Na 100% desi se jebeni slom živaca.

Tek na MA studiju, tijekom indivudualnog rada mentoriranog od strane profesora doc.art. Tomislava Zajeca shvatio sam da svi ti silni priručnici i vodiči vezani uz pisanje ne odgovaraju na jedno temeljno pitanje. „O čemu ja zapravo želim pisati?“ Tek sam tada prvi put otvorio to pitanje i shvatio da ne postoji niti jedan priručnik koji mi može dati odgovor na to.

Postoji samo jedna osoba na svijetu koja zna odgovor na to pitanje, a iz nekog razloga ga ne može dati. Tijekom prve godine MA studija, nakon brojnih borbi sa samim sobom, nešto se dogodilo i odlučio sam zaboraviti na sve što sam do tad naučio i pročitao. Bilo je vrijeme da ta bujica riječi i ideja koje imam izađu van, na ovaj ili onaj način. I tako je nastala drama Ljubav u afteru. Posvećena jednoj djevojci, drama koja progovara o neuzvraćenoj ljubavi i bolu koji razdire čovjeka iznutra kao bujica rijeke branu za vrijeme poplave. U meni se netom bio rodio prkos i riječi su isplivale van na jedan određeni način. I nije mi više bilo važno to što se događa u prvom, drugom, trećem činu... bilo je važno da kažem to što želim reći i nije mi bilo važno kako ću to reći i u kojem će se točno trenutku u kojem dijelu drame i na koji način dogoditi neki usrani klimaks. Bilo je važno da kažem nešto što je za mene prokleto važno na način na koji ja smatram da trebam jer ću inače eksplodirati. Dovraga, morao sam nekako izraziti tu bol koju sam osjećao. Ne mogu dovoljno prenaglasiti, ma i kad bih podcrtao to ne bi bilo dovoljno, koliko je značajno imati uza se dobrog, ne, vrhunskog pedagoga, odnosno mentora koji taj rad nadgleda i podupire. Jer nitko drugi osim njega ne razumije kompleksnost stvaranja dramskog pisma i problema na kojima mi, mladi autori, možemo zapeti. Tako sam u radu s profesorom Tomislavom Zajecom shvatio važnost spisateljskog procesa. I danas, dvije godine kasnije, mogu zaključiti kako je izraz ’napisati dramu’ pogrešan izraz. Drama se ne napiše. Ona se piše. Ona je proces unutar kojeg autor aritikulira svoje unutarnje stanje, koje nije samo po sebi finalno. Stanje je nešto što traje, ono jest senzacija u određenom smislu. Senzacija koju treba pisati, a ne „napisati“ i u tom kontekstu autor treba razmišljati o svome pismu.

E sad, kako iz te perspektive znam da je drama gotova? Ne znam, da ti budem sasvim iskren. Koliko ju puta redigiram? Onoliko puta koliko mi intuicija nalaže u odnosu prema mom unutarnjem stanju, odnosno prema „temperaturi“ koju osjećam.

Stavit ću tu jednu malu zagradu. U nekom trenutku ipak treba zatvoriti knjigu... i otvoriti novo poglavlje. Baš kao što naša unutarnja stanja ne traju vječno, tako niti drame koje pišemo ne možemo pisati vječno. Drama je za mene iskaz unutarnjeg stanja individue i mora biti napisana u određenom trenutku. Jer već u idućem to može biti sasvim drugi tekst. Ponekad pomislim kako moje drame ne čekaju nikoga, pa čak ni mene. Sve ovisi od toga hoću li htjeti artikulirati neko unutarnje stanje ili ne. Ako ga ne artikuliram, tada postoje dvije mogućnosti zašto to nisam napravio. Prva je ta da ga nisam htio artikulirati odnosno da nisam smatrao svoje unutarnje bivanje dovoljno važnim da bi bilo artikulirano. Ovo se isto tako može povezati i s lijenošću. U tom slučaju katkad zažalim što nisam nešto artikulirao jer kako prolazi vrijeme, tako često shvaćam da su neki tekstovi možda morali biti napisani. Ali to je drugi par rukava. Druga mogućnost zbog koje nisam artikulirao nešto jest ta da jednostavno nije došlo vrijeme za to. Nazovi to autorskom intuicijom ili instinktom. Katkad je teško razlikovati zbog kojeg razloga točno nešto nisam napisao... ali s vremenom, da budem sasvim iskren, sve si manje dajem prostora i vremena da nešto ne napišem.

Vraćam li se kasnije svojim tekstovima?

Vidi, kako ja gledam na to, a vezano uz sve što sam napisao u prošlim pasusima, moguće je za jednog autora da jedan tekst u teoriji piše cijeli život. Taj tekst nikad neće biti završen, jer se autor sam po sebi uvijek mijenja, nikad ne ostaje sasvim ista osoba. Njegovo unutarnje stanje varira, nadograđuje se, postaje sve kompleksnije i kompleksnije... A pisanje nije ništa drugo nego kategorizacija i kontekstualizacija različitih životnih unutarnjih stanja autora. Tako da nema niti smisla stalno se vraćati jednome tekstu. Uzmi recimo moju dramu Ljubav u afteru. Redigirao sam taj tekst nekoliko puta i onda sam ga spremio u ladicu. Nakon toga sam spletom okolnosti pokrenuo autorski projekt koji se temelji na Ljubavi u afteru. Taj projekt još je u toku. Ja, koji sam napisao tekst, ga trenutno režiram. Petero glumaca i glumica koji su mi unazad zadnjih dvije godine ukazali svoje povjerenje, vrijeme i trud, te kojima ću dovijeka biti zahvalan na tome, jasno su mi u nekoliko navrata dali do znanja da postoje određene nelogičnosti u tekstu. Neki su se problemi pak pojavili u toku proba. Neke vlastite spisateljske pogreške i brije sam prepoznao tek kad smo ušli u prostor. Neke stvari bih danas sasvim drugačije napisao. Znači li to da ću preraditi original i ispraviti sve greške? Naravno da ne. To djelo je upravo to djelo i ono je moglo biti napisano upravo tako kako je bilo napisano u onom stanju u kojem sam u tom trenutku bio, na onoj temperaturi koja me grijala tada, i ne pada mi na pamet da išta više mijenjam unutra. Naravno, u korist predstave ću promijeniti tekst, adaptirati ga, napraviti neku novu dramaturgiju, prerežirati stvari. Tekst je, konačno, živo tkivo i takvim ga treba tretirati, ali sve to neće promijeniti baš ništa u originalnoj verziji.

Ivo Andrić je napisao;,,Pobednici rano ležu i dobro spavaju’’. On je uglavnom pisao ujutru. Postoji u tome i nekakva uistinu neobična psihologija - oni koji pišu ujutru, pogotovo ako napišu nešto čime su zadovoljni, ostatak dana provedu u dobrom raspoloženju. U koje doba dana ti pišeš?

- Tijekom noći. U ono gluho doba kad krici mojih likova najglasnije odzvanjaju od zidova i spuštenih roleta.

Volio bih reći da sam sretan nakon pisanja, ali stvari o kojima pišem često nisu baš tako lijepe da bi u meni izazvale bilo kakav oblik euforije. Osjećam, točnije, tugu, nakon pisanja. Ali osjećam ju i prije – pa kakve veze ima? Ono što se promijeni, doduše, jest da osjećam olakšanje. Jer sam rekao ono što sam želio reći. Katkad, doduše, ako nisam zadovoljan s napisanim, znam sve obrisati. Tisuće stranica materijala sam obrisao do sada. U tim trenucima brisanja osjećam ponajviše prazninu i... ponekad ljutnju. Ljutnju zbog nemogućnosti da artikuliram svoje unutarnje stanje. Ljutnju zbog izgubljene bitke s praznim papirom. Nemoć.

S druge strane, pisao bih po cijele dane da mogu, ali avaj, raspored mi to ne dopušta. Probe. Predavanja. Obveze. Poslovi. Jer ne doživljavam pisanje nekim procesom koji završava, ako me razumiješ, pisanje za mene nije posao unutar kojeg moram ispuniti određenu kvotu nakon koje mogu zatvoriti laptop.

I nakon koje se lijepo osjećam.

Pisanje je djelovanje. I samo je sebi svrha.

Tek na MA studiju, tijekom indivudualnog rada mentoriranog od strane profesora doc. art. Tomislava Zajeca shvatio sam da svi ti silni priručnici i vodiči vezani uz pisanje ne odgovaraju na jedno temeljno pitanje. „O čemu ja zapravo želim pisati?“ Tek sam tada prvi put otvorio to pitanje i shvatio da ne postoji niti jedan priručnik koji mi može dati odgovor na to
____________________________

Pisanje nije lako. Dušan Kovačević kaže da je to čak fizički zahtevan posao. Iscrpljuje. Kakva je situacija kod tebe?

- Već sam nešto o tome ranije napisao. Ukoliko je pisanje teško mogu postojati dva razloga za to. Ili je to zato što je emocionalno teško ili zato što je to što pišeš dosadno. Nema gore stvari od pisanja nekog dosadnog teksta kojeg ne želiš pisati. Možda misliš da želiš, ali ako ti je u tom trenutku teško pisati, kako misliš da će biti čitatelju dok će čitati? I nemoj slučajno sam sebi reći da razmišljaš o tome kako trebaš polako doći do onog „uzbudljivog dijela“. Ne. Uzbudljivi dio mora biti sada. Piši ono što želiš čitati. Kratko i jasno.

Ipak, mislim da Dušan Kovačević ovdje govori o emocionalnoj teškoći koja se katkad javlja u toku pisanja. To je dobra težina. Ako napišem završetak drame u kojoj glavna junakinja umre od suicida i pritom se rasplačem, to samo znači da je radnja nužno morala dovesti do njene smrti, te da nije imala drugog izbora, odnosno da se njena smrt morala dogoditi. To je gotovo pa i katarzično iskustvo i ujedno najteži dio mog pisanja. Neke stvari, neke smrti je strašno teško napisati. Najtočnija usporedba bi bila ubijanje vlastite djece.

Moj modus operandi u takvim situacijama je sljedeći. Završim hipotetsku dramu i napišem da se hipotetska junakinja ubila na ovaj ili onaj način. Zatim pustim tekst par dana na miru i onda ga pročitam opet. Pa napišem još jednu scenu, scenu koju nitko nikad osim mene neće pročitati, u kojoj sebe suprotstavim glavnoj junakinji. Predstavim joj se kao pisac teksta u kojem je ona bila samo jedan od likova. I pitam ju brojna pitanja. Između ostaloga, pitam ju i zamjera li mi to što je imala tragičku sudbinu. Obično i ona mene pita brojne stvari. Kao na primjer... jesam li normalan. I odakle mi pravo da ju stavim u tu poziciju u kojoj se morala ubiti. Najtočnija usporedba bi bila: zamisli da umreš i otkriješ da postoji neki bog, koji te napravio takvim kakav jesi. I on te pozove k sebi na razgovor, nakon smrti. Što bi mu rekao? Bi li ga pitao koji ti je kurac zagorčao život? Ili bi mu rekao da mu ništa ne zamjeraš? O čemu bi razgovarali? Bi li mu rekao da ga želiš ubiti? Da je on taj koji zaslužuje smrt, a ne ti?

Ukoliko moja junakinja meni nešto zamjera u toj sceni, onda me zanima što točno. Hipotetska junakinja može mi reći recimo da joj nisam dao izbora. I kakav sam ja to kreator koji ju je uopće postavio u poziciju u kojoj se morala ubiti. Hipotetska junakinja može biti veoma bijesna na mene. I to je u redu. To je dobro. Što je bijesnija na mene, to je njena pozicija točnija.

Ovom metodom koristim se također i kako bih pronašao rupe u tekstu, praznine i ofrlje napisane dijelove.

Imaš li aspiracije ka poslu dramaturga ili te interesuje samo uloga dramatičara?

- Četiri godine svog studija proveo sam na glumačkim klasama, gdje sam u suradnji s profesorima s odsjeka Glume i redateljima (Krešimir Dolenčić, Dora Ruždjak, Rene Medvešek) surađivao kao dramaturg u radu s glumcima, adaptirao tekstove i asistirao. Da nije bilo do tih suradnji, ne vjerujem da bi mi ikad palo na pamet da ja, kao dramaturg, pokrenem vlastiti autorski projekt u kojem režiram svoj tekst. Također, da nisam surađivao s odsjekom Glume, neke tekstove ne bih nikad ni napisao, kao što je drama Obojani. Neke adaptacije... kao što je recimo, s klase profesora Krešimira Dolenčića, Kratka povijest Rosa i Guila, koja je nastala na temelju sporednih likova Shakespearovog Hamleta, u kombinaciji s dramom Toma Stopparda Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi, gdje sam nadodao i vlastitu autorsku intepretaciju tih djela.

No, da što konciznije odgovorim na pitanje, uloga dramatičara mi je primarna. Ali da bih bio dobar kao dramatičar, smatram da moram biti u toku s procesom nastajanja predstave. Da moram raditi s glumcima, kako bih znao što funkcionira na pozornici a što ne. Isto tako je neophodan rad i na tuđim tekstovima a ne samo svojim. Poznavanje dramaturgije drugih autora uvelike pripomaže u izgradnji vlastite dramaturgije. Ako želim biti „dobar“ dramaturg, u tom kontekstu, prvo moram vidjeti kako su to činili oni prije mene i učiti od njih.

Koliko vodiš računa o podtekstu dok pišeš dramu?

- Zavisi što smatraš pod podtekstom. Ajmo to postaviti ovako. Nedavno mi je otac postavio pitanje vezano uz jednu moju dramu. Pitao me: „Ne padne li ti ponekad na pamet što će drugi misliti o tebi na temelju toga što si napisao?“ I odgovorio sam ono što ću sada tu napisati. Nije mi važno što će drugi misliti o meni na temelju toga što sam napisao. Nije mi važno koju će interpretaciju uzeti, koji će podtekst iščitati, koliko će uspoređivati dramu s mojim vlastitim biografskim elementima, koliko će tražiti podtekst drame u mom životu (oni koji me bolje poznaju). Tekst je tekst, ja sam ga napisao, i moj posao tu počinje, ali i završava.

Ako pod podtekstom smatraš dramaturški alat kojim unutar scene likovi govoreći o jednom govore o drugom, tada smatram da je podtekst od iznimne važnosti. Nema jezivijeg od tog kad je nešto na tekstualnoj razini banalno, a na podtekstualnoj teško... Recimo, dvoje ljudi pričajući o truloj jabuci, pričaju o abortusu. Kako točno izgleda taj razgovor? Na koji način ja kao autor mogu dati do znanja da pišući o jednoj stvari zapravo mislim na drugu? Mislim da tu najviše na vidjelo izlazi spisateljska vještina.

Ko su dramski i prozni autori koji su uticali i utiču na tvoje pisanje?

- Nekad su me inspirirali autori fikcije i znanstvene fantastike. Ali tad nisam puno pisao. George R.R. Martin. Prije njega Tolkien, jasno – on mi je praktički bio lektira u osnovnoj školi. Mislim da sam jedno deset puta pročitao Hobbita. J.K. Rowling, dakako, u tom periodu... ma ima ih mnogo iz tog perioda osnovne škole.

Bez nekog pretjeranog redoslijeda, U srednjoj su to bili Bukowski, Hemingway, Krleža, Kafka, Orwell, Euripid itd.

Pred faks i na faksu: Seneka, Eshil, Markiz de Sade, Sarah Kane, Tomislav Zajec, Mate Matišić, Lada Kaštelan, Hoffmann, Sartre, Camus, Buchner, Racine, Moliere, Marquez.

Ne smijem i neću zanemariti u svemu ovome važnost koju je za moje pismo imao moj otac. Vjerujem da je on prvi koji je u meni vidio potencijal da pišem. Ja dosta dugo nisam vjerovao u to da mogu biti dramski pisac, čak i nakon što upisao studij dramaturgije. U nekoliko puta sam, tijekom BA studija, čak bio i veoma blizu tome da odustanem od svega i odem se baviti nekim fizičkim poslom. Jer svi oni priručnici i vodiči nisu bili od nikakve koristi i jer sam mislio da nema nade za mene. Njegova podrška i potpora, te analiza mojih djela uvelike su mi pomogla na mom putu. Makar ja dosta dugo nisam vidio ništa u svom radu, on jest. Makar ga nisam slušao kad mi je govorio da tu u mom pismu postoji nešto, makar sam htio na trenutke završiti faks samo da ga završim, i makar sam bio uvjeren da je moj studij gubitak vremena, on nije gubio nadu u to da ću se već negdje pronaći. Svojim radom, savjetom, pronicljivošću i poznavanjem teorijske građe iz povijesti umjetnosti uvelike je utjecao na mene i moje djelo.

Moja majka koja me podržavala na tom putu u jednakoj mjeri kao i otac. Moja majka, kojoj bih želio jednoga dana posvetiti tekst. Neki tekst u kojem nema smrti, bola i jecaja, neki tekst koji će ju razveseliti i nasmijati. Neki tekst kojim ću ju učiniti sretnom. Neki tekst koji ću napisati kada izađem iz ovog mraka.
__________________________________

Razgovarao: Tadija Čaluković

salome.