Korana Serdarević: 

Slobodu nam nitko ne može dati ni osigurati. A kad je ostvarimo, nema više ničega na svijetu što bi nas strpalo u okove 

Dinamični i direktni, ali i polemički intonirani, empatični, ali uvek profesionalni. I lišeni monotonije. Takvi su njeni stavovi. Takvi su njeni odgovori u intervjuu internet časopisu Salome.  O čitalačkim mitovima, položaju žena u literaturi, svom osobnom književnom procesu, o moći teksta unutar i izvan korica knjiga, ali i o problemu nasilja, pitanjima smrti i slobode, govorila je u ovom intervjuu. I ako mi dozvolite: ona je za mene najbolja savremena hrvatska autorka.

Ona je Korana Serdarević.

Piše: Tadija Čaluković

• Autentični ženski glasovi u regionalnoj književnosti su, na radost čitalaca, sveprisutni. Od, za početak naravno vas, potom Ivane Bodrožić, Magdalene Blažević, Rumene Bužarovske, Lane Bastašić, Milice Vučković, Monike Herceg, Marije Andrijašević i mnogih drugih. Da li se krvna slika literature s ovog područja menja nabolje? Ili i dalje monopol drže muškarci?

- Odgovorit ću s punom vjerom u vlastiti optimizam da se zaista književna slika ne samo mijenja, nego se i jest promijenila utoliko što su ženski glasovi u zadnje vrijeme dobili izvrsnu recepciju. Naravno da bi stvar mogla biti još bolja, i naravno da još postoje iskliznuća u kojima se naiđe na pokoju odluku koja je izrasla na stavu da kvalitetnu, ozbiljnu književnost pišu muškarci – no zaista mi se čini da toga ima sve manje.

• Semezdin Mehmedinović je svojevremeno izjavio da ne poznaje nijednog Amerikanca za kojeg bi mogao pouzdano da kaže da je pročitao Franzenovu Slobodu. Vi predajete u gimnaziji, bavite se pitanjem kulture čitanja. Stalno se potencira da se u neka ranija vremena više čitalo. Da li je to tačno?
  

- Apsolutno nije točno. Danas se čita više nego ikad, tekst je sveprisutan više nego ikad, ALI ne čita se književnost. Pokušat ću pojasniti. Suvremeni mladi udaljeni su od suvremenih 40-godišnjaka puno više nego što je to bilo u stoljećima prije, svijet se u posljednjih 50-ak godina mijenjao jako brzo, mijenjajući pritom način života svih ljudi. Svi su nam sadržaji na dohvat ruke, možemo konzumirati gotovo sve bilo gdje. I sve je u nekom obliku tekst: od reklame, PR materijala, novinskih članaka do tvita i Fb statusa. No, znači li zurenje u ekran mobitela zaista čitanje? Tu smo u problemu – ne samo da se ne čitaju književna djela (ako mislite da se prije gutala književnost, u ozbiljnoj ste iluziji), već je mozak prilagodivši se brzopoteznom primanju hrpe površnih informacija – zaboravio čitati s razumijevanjem (svi se sjećamo te sintagme iz škole, i ona je itekako važna). Upravo zato je moguće da je mladima danas teže čitati nego što je bilo mladima prije ere pametnih telefona i tupavih tekstova. Jednostavno trebaju uložiti puno više truda, odnosno učiti se čitati. No, dobrobiti takve nastave, i stvaranja pravih čitatelja s razumijevanjem, bile bi ogromne. Čak bih se usudila reći da bi mogle promijeniti svijet.

,,

Ako pitate spisateljicu koja pritom ima redovan dnevni posao, uvijek je uključena u najmanje dva projekta, ima dvoje male djece, održava kuću i kuha, onda vam mogu reći – nemam privilegiju neprestano biti u sferi književnosti, i to mi je zapravo prilično drago
_________________________________

• Utisak je da je odnos savremene i klasične književnosti nikad zaoštreniji. Pitanje književnog kanona uvek je živo. Da li je to samo znak da se ipak dosta čita, da je ponuda raznovrsna ili pak pokazatelj konzervativne društvene svesti u postjugoslovenskim društvima koja neretko nisu otvorena za inovacije? Ili još konkretnije: koliko će vremena biti potrebno da Ivana Bodrožić, Monika Herceg i vi postanete deo obavezne lektire? 

- Kao autorica, ne vidim zaoštren odnos između vlastitog teksta i klasičnih tekstova, dapače, čini mi se da ih uklapam u svoj tekst – bilo implicitno, bilo eksplicitno. Kanonska književnost često se veže uz pitanje nacionalnog identiteta, to je jedna stvar, no predug bi mi bio odgovor da krenem u to. A klasična književnost čita se u školama - istina, dok se suvremena teško i slabo probija do mlade generacije, a razlog tomu nije što se to ne smije i ne može, nego naprosto zato što većina nastavnika književnosti ne čita dovoljno suvremenu književnost da bi je poželjela uklopiti u nastavu. Mislim da razlog tomu nije toliko dubok kakvim ga pretpostavljate, riječ je naprosto ili o nemanju navike da se čita i prati suvremeno, o nedostatku vremena u svijetu koji vrijeme konzumira tako pakosno da je to u potpunosti nehumano, a onda o manjku ljudske volje da se tome odupre. Lakše je gledati serije, nego čitati, stoga gledamo serije. Lakše je skrolati po internetu, lakše je smišljati novu fotografiju da bismo dobili lajkove i osjećaj kratkotrajne vrijednosti, nego čitati i promišljati stvarnu vrijednost svega što jest. S druge strane, kao što bi rekao moj kolega Zoran Žmirić: ne trpajte me u lektiru, pa da me učenici mrze. Naime, da bismo s učenicima zaista radili na čitanju, prvo ih moramo uvjeriti da je književnost zabavna, i da mogu čitati iz užitka, s idejom vlastite slobode pri interpetaciji, a tek onda da je književnost važna. E, ako to sve uspijemo, rado bih da sam u lektiri. Kad će to biti? Uh.

• Imaju li književni stvaraoci uopšte mogućnost da se odvoje od književnosti, jer meni se čini da su svi koji pišu, na neki način konstantno, što svesno, što nesvesno duboko u tom polju?

- Ako sam dobro razumjela pitanje, želite reći da pisci promišljaju i vide svijet neprestano iz sfere književnosti. Možda to za neke jest istinito i danas, ako su posvećeni stvaranju utoliko da se ne mogu, ili ne žele, izvući iz tog stanja svojevrsne opsjednutosti. Međutim, ako pitate spisateljicu koja pritom ima redovan dnevni posao, uvijek je uključena u najmanje dva projekta, ima dvoje male djece, održava kuću i kuha, onda vam mogu reći – nemam privilegiju neprestano biti u sferi književnosti, i to mi je zapravo prilično drago. Želim živjeti da bih pisala, ne želim bauljati kao zanesena boemčina po kavanama i promišljati vlastitu tragiku i vlastitu genijalnost. Ne želim teoretizirati o poetikama i postupcima, imam vremena samo za stvaranje postupka u trenutku pisanja. To je za mene pošteniji odnos prema sveukupnosti života koji nam je dan.

,,

Moguće da je mladima danas teže čitati nego što je bilo mladima prije ere pametnih telefona i tupavih tekstova. Jednostavno trebaju uložiti puno više truda, odnosno učiti se čitati
____________________________________

• U duhu prethodnog pitanja, pamtim Ljosinu kolumnu u kojoj je govorio o tome da je za njega astronomija lepa koliko i književnost, jer je i u jednoj i u drugoj oblasti važna mašta. Šta je za vas lepo kao književnost?

- Ljubav, jer ni u jednome ni u drugome ne možemo doseći savršenstvo smisla, tu sveukupnost života, ali dok pokušavamo, možemo jasno osjetiti da postoji.

• ,,Ako bi književnost nagovarala sve u društvu, verovatno to ne bi bila više književnost nego žuta štampa.’’ Ovako misli Jurij Hudolin. Kakav je vaš stav o sukobu komunikativnosti i kvaliteta književnosti, osporavanju bestselera sa velikim tiražima, na koncu samom uticaju književnosti na društvo?

- Mislim da sam djelomice već odgovorila na to pitanje. Bestseleri odgovaraju na potrebe velike mase ljudi. To ne znači da su nužno loši, dapače, oni nude ono što ljudi žele, odgovaraju na glad. Visoka književnost vrlo se rijetko probijala do velike publike, osim u slučaju kada se poigrava/la sa žanrom, pa je kroz prizmu zabave nudila i vrijednosti koje samo književnost ima. No, mislim da nije sasvim moguće na taj način govoriti o književnosti, tada upadamo u diskurs konzumerizma, a književnost postoji samo u trokutu autor-djelo-čitatelj, koji je pojedinac koji sudjeluje u tom procesu. Ako pretpostavljamo široke, zajedničke interpretacije, oduzimamo književnosti i pojedincu prostor slobode. Istim slijedom misli, zaključujem da književnost može utjecati na društvo ako utječe na pojedince koji tvore društvo, ako ih učini otvorenijima, empatičnijima, promišljenijima. Međutim, to je dugotrajan proces.

• Ako govorimo o procesu, Sol Belou je govorio da čuje čitave pasuse u sebi i da ih posle prenosi na papir. Koja je vaša metoda u procesu rada na tekstu?

- Ja ne čujem, ja vidim. Stvaram u sebi slike prostora i likova, i onda im rečenicama pokušavam udahnuti život, biti kreator. Ako imam osjećaj da su oživjeli, da ne moram puno razmišljati bi li to lik napravio ili ne bi, već mi je bjelodano, smatram da sam uspjela. Ako likovi ostanu plastični, ako ni meni ne govore ništa, onda neće ni čitatelju. U drugoj fazi čitam naglas sama sebi sve svoje tekstove. To mi pomaže da uklonim viškove i greške na stilskoj i jezičnoj razini.

,,

Visoka književnost vrlo se rijetko probijala do velike publike, osim u slučaju kada se poigrava/la sa žanrom, pa je kroz prizmu zabave nudila i vrijednosti koje samo književnost ima. No, mislim da nije sasvim moguće na taj način govoriti o književnosti, tada upadamo u diskurs konzumerizma, a književnost postoji samo u trokutu autor-djelo-čitatelj

___________________________________

• Kada je reč o karakterizaciji lika istakli ste da ga je ,,nemoguće izdvojiti iz njegove društvene stvarnosti.’’ A koliko često je društvena stvarnost lika ekvivalentna društvenoj stvarnosti autorke?

- Naravno da je ekvivalentna, ako ne potpuno, onda većim dijelom. Na kraju krajeva, pišemo iz sebe, iz vlastitih iskustava života, makar se činilo da zalazimo u fikciju. Razlika između fikcije i fakcije u prozi koju ja pišem je minorna. Ništa se nije tako dogodilo, ali sve se moglo upravo tako dogoditi i sve se tako događa. Ne opisujem ciljano ovaj prostor i vrijeme, ali ne mogu se istrgnuti iz onoga gdje jesam i kada jesam. Naravno da čovjek nije samo splet sredine, trenutka i naslijeđa, kako su govorili pozitivisti, ali to jesu dijelovi našega identiteta koje ne možemo svjesno odcijepiti iz svijesti.

• Deviza Marine Vujčić je da je pisanje pola zdravlja. Da li je terapeutski aspekt pisanja prisutan i kod vas? 

- Možda, ali ga ne prizivam i ne osvještavam. Mislim da se on događa spontano, na razini razumijevanja, a ponekad i onoga što Amerikanci zovu closure. Primjerice, ako mi je neki odnos u životu ostao nerazjašnjen, možda me i boli, krećem ga pisati upravo iz tog nekog poznatog sukoba. U konačnici, fikcijom sukob razrješavam, ili mu ostavljam otvoren kraj, ali pritom likove koje sam ispisala sada bolje vidim i razumijem. Na taj način sama sebi objašnjavam što se moglo dogoditi, gradim i sebi, kao nadam se i čitateljima, empatiju prema različitim vrstama ljudi, opraštam i sebi i njima. Ovo već zvuči kao jeftino psihologiziranje, ali to zaista jest neka vrsta terapeutskog učinka pisanja. Ona dakle nije u suhom ispisivanju mojih emocija da mi bude lakše. To ne.

,, 

Kao što bi rekao moj kolega Zoran Žmirić: ne trpajte me u lektiru, pa da me učenici mrze. Naime, da bismo s učenicima zaista radili na čitanju, prvo ih moramo uvjeriti da je književnost zabavna, i da mogu čitati iz užitka, s idejom vlastite slobode pri interpetaciji, a tek onda da je književnost važna. E, ako to sve uspijemo, rado bih da sam u lektiri. Kad će to biti? Uh.
__________________________

• Najbolji roman u 2022. godini? I zašto?

- Sinovi, kćeri Ivane Bodrožić, premda je izašao krajem 2021, ove je godine doživio prijem publike i kritike kakav zaslužuje – a zaslužuje i veći. Zato što pokazuje na najbolji način što bi angažirana književnost trebala biti: preko doživljaja i osobnih interpretacija kvalitetne književnosti možemo osvijestiti vlastite tvrde stavove i početi ih mijenjati. Važan i divan roman.

• U prvom intervjuu koji sam uradio sa Miljenkom Jergovićem pre pet godina, na pitanje šta bi poručio mladima, odgovorio mi je:,,Poručio bih im da se ne obaziru na poruke.’’ Šta biste vi poručili novim generacijama koje imaju ambicije da se bave pisanjem?

- Razumijem Miljenkovu poruku, donekle se s njom i slažem, ali vjerujem da bi se i on složio sa mnom u tome da svi koji počinju, da bi dobro pisali, moraju puno čitati. Upoznavanje različitih glasova pomoći će im da profiliraju vlastiti, da nauče biti hrabriji, iskreniji, jasniji. Naravno da velik dio njihova uspjeha ovisi o talentu i volji da se probiju na scenu, ali ako ne budu radnici, sve što im se može dogoditi je puka sreća u jednokratnoj percepciji.

Specijalno:  

 foto: Edi Matić