Dina Vukelić za Salome:

Što je za mene dramaturgija?



Važno mi se stoga, nakon pokušaja definicije svega što dramaturgija može biti, osvrnuti i na, meni najvažniji, emocionalni aspekt umjetničkog rada, a to je - izloženost nas samih. To je onaj aspekt dramaturškog i svakog stvaralačkog posla koji je posebno sklizak, subjektivan i gotovo mističan.

Piše Dina Vukelić

Paradoksalno, dramaturgu je najteže i najlakše pitanje: “Što je dramaturgija?”. Tijekom studija, istraživali smo definiciju, funkciju, specifičnost našeg znanstveno-umjetničkog polja, uvijek iznova otkrivajući nove dimenzije dramaturgije. Možda upravo zato što je dramaturgija nepredvidljiva i fluidna, podložna prilagodbi prostoru i vremenu i zato, na svoj samozatajan i diskretan način, korisna i potrebna kao refleksija o umjetničkom procesu, izvedbenom djelu i kulturnom radu uopće. Ona je istovremeno individualna, usmjerena na pojedinca/dramaturga i njegovu osamljeničko-promatračku i analitičku poziciju, ali je vezana i uz kolektiv, gdje se dramaturg nalazi u rascjepu između distance spram materijala i involviranosti u proces u funkciji (su)kreatora i medijatora. Nemoguće je stoga dohvatiti jedinstveno značenje dramaturgije jer je slojevitost i prilagodljivost nepredvidljivim situacijama i načinima rada (najčešće prekarnog!) najveća kvaliteta i izazov ove profesije, prakse i poziva. 

Za mene je dramaturgija i više od teorijske discipline i prakse: ona je perspektiva o svijetu, o kauzalnosti i događajnosti, o slučajnosti i determiniranosti, o logici i odsutnosti logike, o strukturama moći, o svakodnevnim i nesvakidašnjim tenzijama - intimnim, društvenim, političkim, klasnim. U takvoj konstelaciji, dramaturzi su promatrači i akteri, oblikovatelji izvedbenog materijala i njegovi analitičari, nužno samokritični i autorefleksivni u istraživanju i procesu. 

Zbog višeznačnosti, raspršenosti i raslojenosti pojmova dramaturgije i dramaturga, kao rezultat događa se, nažalost, i marginalizacija ove profesije u institucionalnom (a ponekad i nezavisnom) kulturnom prostoru. To je konfuzija koju umjetnički nesenzibilni birokrati u kazališnom i umjetničkom svijetu potenciraju pitanjem: “Što će nam dramaturg?”. A onda to podupru i tvrdnjom koju sam više puta sama čula: “Tehnološki višak.” Ili: “Nebitni ste.” Tako dramaturgija, između ostalog, uključuje borbu za vlastitu poziciju, važnost i prepoznavanje - i to borbu onim alatima koje stječemo umjetničkom praksom i društveno osviještenim radom. Zato je potrebno promicati vlastiti poziv kao relevantan, a kolegicama i kolegama pružati podršku, osjećaj zajedništva i solidarnosti kako bi naša profesija, tako bitna, a nerijetko zanemarena u odnosu na one opipljivije, materijalne i manje višeznačne, opstajala. 

Radeći u jednoj instituciji, susrela sam se s predrasudama i agresijom osobe na poziciji moći, posve neosviještene oko važnosti dramaturgije, ali i umjetničke i društveno angažirane funkcije institucionalnog kazališta kao mjesta koje bi, upravo zbog simboličke i financijske privilegiranosti u odnosu na izvaninstitucionalnu scenu, trebalo imati dužnost otvarati prostor za nove forme, nove perspektive (kritičkom oštricom usmjere ka ustaljenim i ziheraškim estetskim odabirima) i, posljedično, razvoj publike, osobito mlade, nepravedno zanemarene. Pejorativno prozvana naivkom, suvišnom, idealisticom, romantičarkom (u svojim naivno-romantičnim prijedlozima koji su se, među ostalim, doticali pitanja moje generacije i razvoja tema, jezika i strategija kojim joj se obraćamo), doživjela sam u vrlo perfidnom obliku institucionalno nasilje zadiranjem u vlastitu intimu, integritet, vrijednost (“Vi ste ništa.”), pa i svoj rod (mlada žena pa očekivano mora biti “pretjerano emotivna i slaba”). Jasno mi se dalo do znanja da štogod da učinim, kakve god da rezultate postignem i koliko god da ulažem u sebe i svoj rad braneći dramaturgiju/dramaturško zvanje i angažman koji sam dobila, moja će struka i prava ostati nebitni na ljestvici materijalnih i iskušanih prioriteta, a ja ću biti pomnožena s nulom jer ne perpetuiram one poželjnije obrasce. Obrasce nasilja ili, kako mi je zamjereno, “moram poraditi na svojoj prirodi” jer ne urlam i ne lupam šakom o stol, što predstavlja krajnji oblik demonstracije moći; naime, “sposobnost i znanje ništa ne vrijede” i “dramaturg nije potreban.” Osim ako, dakako, ne preuzima ponašanje agresivca, šerifa kazališne zajednice, machističkog lidera. I tako dolazimo do rigidnog i opasnog shvaćanja umjetničkog okruženja kao represivnog sustava u kojemu “jači tlači”, a umjesto slobode, povjerenja i kreativnog zajedništva, stvaraju se strahovlada i nezadovoljstvo. Dramaturgija je pritom nevidljiva. Prisjetim se Konstrakte i njezinih rezonirajućih riječi: “Umjetnica je nevidljiva.” I doista nerijetko jest tako i na institucionalnom, i na društveno-političkom planu. A mi se za vidljivost dramaturgije moramo izboriti. I to ne nasilničkim metodama i jezikom uličara; umjetnik nije onaj koji udara, viče, zastrašuje i prijeti. Niti bi to, uostalom, trebao raditi bilo tko tko drži do tolerancije i elementarnih ljudskih prava. 

,,

Zato sam u svojem radu najponosnija na one predstave koje su se bavile kolektivnom tjeskobom ex-Yu prostora, izgubljenom generacijom Y, različitim vrstama nasilja i (digitalne) otuđenosti i samoće, kao i oslikavanjem naše stvarnosti ili, bolje rečeno, naših svetinja
___________________

To me negativno iskustvo, takva izvrnuta percepcija dramaturgije, kao i mlade žene, umjetnice, u nezdravom radnom okruženju gdje se inicijative, entuzijazam i ideje režu škarama, potaknulo da nastavim stvarati na svoj način, ponekad sama, ponekad u zajedništvu, i inspirirana, i odlučna, i razočarana, i anksiozna (jer sve su emocije legitimne i nisu za posramljivanje; ne čine nas slabima nego stvarnima). Potaknulo me to da se trudim i radim usprkos svim preprekama, da govorim o nepravdama i (mikro)agresijama (koje, nažalost, prolaze mnoge moje kolegice i kolege), pa i da sada, kada sam dobila ovaj virtualni tekstualni prostor, pišem o problemu koji se iz institucija prelijeva i u društvene i medijske strukture kada je riječ ne samo o dramaturzima, nego i drugim, manje shvaćenim, “nevidljivim”, a ponekad i eksponiranim umjetničkim zanimanjima. “Paraziti”, “teret”, “višak”, “nepotrebni”, “što oni žele” - tako se u prostoru komentara ispod članaka i kafanskim razgovorima procjenjuju i podcjenjuju umjetnici i njihova prava. I ta se javna slika mora mijenjati. U tom zaokretu i mi moramo imati ulogu; na nama je da radom potvrđujemo svestranost i primjenjivost naše profesije i da se tako odupremo brisanju dramaturga iz umjetničkih procesa i iz sustava. 

Kao dramaturginja, dramska spisateljica (što se ponekad pogrešno izjednačuje sa zanimanjem dramaturga) i povremeno scenaristica (kojoj su pomogla dramaturška znanja) imala sam priliku od studentskih dana pa do danas upoznati različite mogućnosti svog umjetničkog izraza, radeći u institucijama, na nezavisnoj sceni, na osobito mi važnom radiju (kojeg rado zovemo “našom oazom”), u produkcijskim kućama i na televizijama, na različitim edukativnim programima, panelima, kazališnim festivalima, u udrugama. Odnedavno sam se otisnula i u produkcijski rad u Empiria teatru, čija sam suosnivačica, i u toj sam novoj organizaciji spoznala važnost dramaturgije kao prakse koja zauzima zamah prema interdisciplinarnosti i osvajanju novih i nepoznatih teritorija, networkingu, multitaskingu, eksperimentu i rizicima na otvorenoj areni nezavisne scene. 

Dramaturgija je u praksi doista postajala rastezljiv pojam pa su tako i umjetnički zadaci bili krajnje raznoliki, nepredvidljivi, specifični u odnosu na jedinstvenu dinamiku pojedinog projekta - od žanrovski određenih predstava, integracije novih medija u izvedbu, storytellinga, improvizacijskih djela do dramaturškog rada na predlošku nastalom od satiričkih kolumna (najdraža mi legendarna “Bilježnica Robija K.” Viktora Ivančića), od angažiranog kazališta za djecu i teen publiku (“Ako kažeš, gotov si!”) do (pseudo)fikcionalnih formi s dokumentarnom podlogom, od radiodramskih adaptacija, zvučnih eksperimenata, uredničkih i selektorskih poslova, dramatizacija proze (izvrsni Damir Karakaš) do novih čitanja klasičnih djela ili rada na suvremenim, dosad neizvedenim dramskim tekstovima, što predstavlja posebnu vrstu odgovornosti. A još, od samoga posla, nepredvidljivijima bili su rezultati rada. Jer dramaturgija je, prije svega, integrirana u kolektivni proces na koji utječu mnogi izvanjski faktori poput međuljudskih odnosa, produkcijskih i financijskih uvjeta, institucionalnog okvira u kojemu se radi, zahtjeva scene, vizija i angažmana izvođača i suradnika, vremenskog roka (problema zvanog “termini”), uključenosti publike do neobjašnjive sinergije i magije koje se ponekad dogode u procesu, a kada se dogode, na tome sam beskrajno zahvalna. 

“Tvoj tekst je tarot. Mi čitamo tarot”, riječi su koje mi je uputio redatelj prilikom rada na mom tekstu “Dnevna doza mazohizma”, kada sam shvatila da je razina mog razotkrivanja bila neočekivano intenzivna. Bio je to jedan od onih procesa koje ću pamtiti cijeli život zbog beskrajnog talenta, iskrenosti i autentičnosti glumica i glumaca, kao i nevjerojatnog ogoljavanja i potrebe svih involviranih da progovaraju o intimnim i društvenim problemima, zajedničkim svima nama iz bivših jugoslavenskih zemalja, koristeći moj mladenački tekst iz 2017. kao medij. Važno mi se stoga, nakon pokušaja definicije svega što dramaturgija može biti, osvrnuti i na, meni najvažniji, emocionalni aspekt umjetničkog rada, a to je - izloženost nas samih. To je onaj aspekt dramaturškog i svakog stvaralačkog posla koji je posebno sklizak, subjektivan i gotovo mističan. Razlog zbog kojeg se bavim ovom strukom je neprestana (ponekad i idealistička, a idealizam ne smatram lošim, dapače) potraga za umjetničkim izrazima koji će vjerno artikulirati naša ranjiva emocionalna stanja i svjetonazore, a tako nam omogućiti ono što smatram krajnjom svrhom umjetnosti - kritičnost spram društva, instanca moći, tradicije, represivnih aparata, nasilja i svega što nas sputava prema ostvarenju umjetničke pa tako i osobne slobode. Takvi su procesi i projekti koji beskompromisno rastvaraju unutarnje svjetove i urezuju neizbrisive slike u memoriji gledatelja rijetkost, baš kao proplamsaji magije ili “dobro izvučene tarot karte”, jer su kaotičnost stvaralačkog mikrosvijeta i kompromisi nerijetko brana, ali i motivacija da se preko prepreka dođe do cilja i satisfakcije, do iskrenosti i otkrivanja sebe koje je opasno i rizično.

,,

“Paraziti”, “teret”, “višak”, “nepotrebni”, “što oni žele” - tako se u prostoru komentara ispod članaka i kafanskim razgovorima procjenjuju i podcjenjuju umjetnici i njihova prava. I ta se javna slika mora mijenjati. U tom zaokretu i mi moramo imati ulogu; na nama je da radom potvrđujemo svestranost i primjenjivost naše profesije i da se tako odupremo brisanju dramaturga iz umjetničkih procesa i iz sustava
___________________

No, u ranjivosti se nalazi i ljepota stvaranja, koliko god naša ranjivost, pogotovo javno izložena izvođačima i gledatelju/čitatelju/slušatelju, bila povodom za komentare poput: “Napiši nešto lako, zabavno, da se ne mučimo.” Ili: “Ne budi tako depresivna i mračna.” Uloga dramaturga jest i u tome da se ne podilazi showbizz i reality estetici nego da je se podvrgne subverziji u novim formama te da se u poplavi lako probavljivih zabavljačkih žanrova, franšiza i bezbrižne atrakcije ponudi prikaz unutarnjeg svijeta, društva, smisla ili pak besmisla egzistencije. Zato sam u svojem radu najponosnija na one predstave koje su se bavile kolektivnom tjeskobom ex-Yu prostora, izgubljenom generacijom Y, različitim vrstama nasilja i (digitalne) otuđenosti i samoće, kao i oslikavanjem naše stvarnosti ili, bolje rečeno, naših svetinja. Najdraži opis mojeg rada uputio mi je kolega i sjajni pisac Davor Špišić sintagmom: “Blještava depresija.” Osjetljive i neugodne teme, one koje iz mraka porađaju blještavilo, euforični glitter i poetičnost, oslobađajuće su mi nasuprot zabavljalištu kao eskapizmu, lakšoj opciji. 

Iako nisam ponudila precizno objašnjenje dramaturgije, nastojala sam prikazati kontekst, one olakšavajuće i otegotne okolnosti kroz koje dramaturg ili pak svaki autor, prolazi kao kroz nivoe videoigre na hard modeu ne bi li u konačnici pronašao sebe kako bi i publici put do vlastite autentičnosti bio olakšan.

foto: Andrea Divić