MIHOVIL RISMONDO
Komarci

Radio sam u to vrijeme kao volonter u socijalnom dućanu Crvenoga Križa. O tome kako sam dospio tamo nije potrebno previše govoriti osim da sam si sam kriv. Zaposlili su me da predajem hranu i slične potrepštine ljudima koji si to većinom nisu u stanju sami priuštiti. Princip je jednostavan, ako mjesečno zarađujete ispod tisuću sedamsto kuna, možete se prijaviti u Crveni Križ i jednom mjesečno dođete po određeni broj paketa, ovisno o tome koliko članova ima vaša obitelj. Ako ste samac, dobivate dva paketa plus još nešto sa strane. U načelu, ako jako štedite, može se izdržati mjesec dana.

Moram priznati kako se nisam pretjerano žalio na tih par sati koje sam svakodnevno provodio tamo. Na kraju krajeva, moglo je i gore biti. Fizički rad odagnao je moje misli negdje daleko pa nisam bio prepušten samo sebi već i ljudima oko sebe. S jednima sam radio, drugima sam davao hranu, treći su me žicali, a neki bi ulazili u sve tri kategorije. Činjenica da sam se uspio riješiti nekih misli, barem na par sati, činila me jako zahvalnim. Kada radite takav posao koji ljudi tamo rade, nekako izgubite pojam o obavezama, vrijeme brže teče, a opet, ne možete reći da niste ništa korisno radili. Naprotiv, pomogli ste ljudima koji se ne mogu  brinuti sami za sebe, zar ne? Jedini dan koji valja spomenuti i osloviti posebno gadnim jest prvi dan tamo. Općenito, prvi dan na novome mjestu nije pretjerano ugodan ljudima, ali ovaj je bio strašan. Iako smo smješteni u garaži, bilo je toliko vruće da smo se praktički topili, a s druge strane, komarci su nam pili krv sa svih strana. Nakon tog dana, sve je više-manje teklo mnogo brže i ugodnije, ne računajući pokojeg zalutalog komarca.

S vremena na vrijeme imali smo pauze, kada ljudi ne bi bilo, pušili bi cigarete, pričali i pili kavu. Tu i tamo jedan kolega bi prokomentirao nekog imigranta ili pripadnika romske nacionalne manjine pa bi ga ovaj stari utišao. Sve u svemu, vrlo zabavna družina, svatko sa svojim razlozima zašto je tamo. Jasno je kako nitko u socijalnom dućanu ne završi ako ima bolju opciju na repertoaru, te sam uskoro otkrio kako su čak dvojica nekada bili beskućnici. Uvjeren sam kako sam tamo čuo neke od najzanimljivijih priča iz onog pravog, realnog života koje sam do tada mogao čuti. Stari je pričao o vremenu koje je proveo u vojsci, o Albancu kojega nitko nije mogao pobijediti u obaranju ruku te o tome koliko ljudi više nikada nije vidio. Ova dvojica pričala su o vremenu koje su proveli na ulici. Četvrti (inače šutljiv), pak, rekao nam je koliko vremena prošli tjedan je trebalo romima da mu rasterete kombi s potrepštinama. Na pitanje „Koliko točno vremena?“ – odgovor je bio jednostavan – „Onoliko koliko mi je trebalo da s prednjeg sjedišta izvadim dokumente.“

S druge strane, i vidio sam neke stvari koje ne bih mogao vidjeti drugdje. Jednom prilikom, došla nam je žena za koju vrlo vjerojatno, da ju vidim na ulici, ne bih rekao ništa naročito. Dapače, izgledala je sasvim obično, kao i dosta drugih žena koje možete primijetiti vani. Kada je dobila svoj paket, otvorila ga je, dograbila prvu salamu koju je unutra pronašla, zubima ju otvorila i jela ju. Kao sladoled. Krenuo sam prema njoj, zaustio kako joj možemo narezati salamu na kruh, no ona je samo odmahnula glavom. Pojela je tu salamu onoliko brzo koliko mi je trebalo da se vratim do svog mjesta iza stola odakle sam joj dao hranu.

Ostao sam pomalo zabezeknut. Nekako mislim da niti jednom ljudskom biću ne može biti svejedno kada vidi tako nešto. Vidio sam da je i ostalima pomalo neugodno. Žele li ostali toliko jako hranu? Koliko on nije jeo? Koliko dugo ona nije vidjela čokoladu? Koliko dugo ono dijete tamo sjedi i čeka svoj red? Kao da mi čita misli, jedan od ljudi s kojima sam radio me pogledao i rekao: „Danas oni, sutra ti.“ Stariji, pogrbljeni čovjek koji mi je to rekao ustao je i otišao po novi paket. Znao sam da govori istinu, kao što znam i sada. Ti redovi ljudi koji nose kutije, razmjenjuju hranu i potrepštine kako kome treba, pa nitko ih nije pitao žele li biti to što su sada… nitko od njih to nije mogao očekivati. Je li država kriva, kao što mnogi od njih govore? Ili su pak doista oni sami zaslužni za sve što ih ide? Kakvi su oni ljudi zapravo? Jesu li bili oholi, podli, bahati ili sebični? Pa možda samo lijeni… zaključio sam kako mora postojati adekvatan razlog koji je svakog od njih doveo u takvo stanje. Taj problem me zaintrigirao mnogo više nego što sam očekivao.

Ovaj jedan s kojim sam radio bio je beskućnik otprilike tri mjeseca, završio u prenoćištu te na kraju, pod uvjetom da radi za njih, vlastiti stan i hranu od Crvenog Križa. Začudo, nije mu bio problem pričati o svome životu te sam u vrlo kratkom roku saznao kako je on zapravo diplomirani geolog. Nisam mogao vjerovati što čujem, čovjek s diplomom sa jednog od najtežih fakulteta u gradu završio je na ulici? Ponovo su mi se po glavi motale one riječi „Danas oni, sutra ti.“ Zaista, pa ni diploma čovjeku ne spašava glavu. Pokušao sam doprijeti dublje u cijelu priču no o tome kako se doveo u tu poziciju nije htio ništa reći. Ispričao mi je još samo ovo: jedne noći, uvukao se u praznu kuću u kojoj je jedino vodovod bio instaliran, a voda je bila relativno pitka. Napunio je bocu vodom i zaspao. Kada se probudio (a bilo je to usred zime), bilo je toliko hladno da se voda zaledila. Priča me se dojmila sve do trenutka kad nisam čuo gotovo identičnu priču od drugog čovjeka koji je također radio sa mnom i doživio relativno sličnu sudbinu. Nije mi bilo jasno, ili je ovaj svijet doista čudno mjesto, ili jedan od njih laže. A možda su obojica to čula od nekog trećeg, pa i jedan i drugi lažu.

Otišao sam doma taj dan, učio i zaspao. Idući dan sam opet radio, pa učio pa spavao. I tako tri tjedna, sve dok nisam odradio kvotu. Prestao sam dolaziti ali određene misli i sjećanja su ostala… a i sumnjam da će nestati. Najupečatljivije su zapravo samo te misli, dosadni i uporni problemi, pitanja na koja ne mogu odgovoriti a koja mi se vraćaju kao da su samo oni ostala. Iako vremena za razmišljanje nije bilo mnogo, tu i tamo bi se javilo koje od tih pitanja poput „A zašto si ti ono ovdje?“ ili „Hoće li ti se opet dogoditi isto?“ ili „Ako ti se dogodi, misliš li da ćeš jednako blago proći?“ Pokušavam ih zanemariti, izbaciti iz glave ali, poput komaraca, stalno se vraćaju. Sad kad sam gotov sa tih pedesetak sati koliko sam morao odraditi, sjedim i tipkam ove riječi, te razmišljam o tome hoću li i ja jednoga dana dolaziti u tu garažu, uzimati pakete, cjenkati se s drugim korisnicima i šepesati kući sa nekoliko kila hrane kratkoga roka? Pada mi na pamet kako komarce možeš ubijati koliko god želiš, ali nekako, nikada ih ne ubiješ dovoljno.