Patrik Gregurec

LOSOS / ČOVJEK

Losos

Baš ona prva zubata jesen. Dvoje ljudi hoda uz rijeku. Ona mu zarije ruku u džep jakne. On je zagrli. Ona mu se nasmije kroz poljubac. On joj želi reći da je najljepša kada miče bosiljak s vjetra. Ona mu želi reći da razmišlja o lososu. Dvoje ljudi hoda uz rijeku. Koraci su im kao jedna cipela u snijegu. Nježna mlada zima. On joj nosi čaj s medom i limunom. Ona mu želi reći da je ona kao losos. On joj želi reći da bi je najradije zatočio na najvišu kulu i da tamo ostanu barem jednu cijelu vječnost. Dvoje ljudi hoda uz rijeku. Iz kamena izrasta cijelo proljeće. Ona napokon raspušta rep. On joj želi reći da, iako mu je teško pružiti korak za njom, svejedno se može diviti konstelaciji njezinih staračkih pjega gledajući je u potiljak. Ona se ne okrene. On joj želi reći da se ne brine za bosiljak. On joj želi reći da se sjeti kako ju je gledao dok je micala bosiljak s vjetra. Ona mu želi reći da je ljubav kao losos. Sunce baca prve ljetne plahte na zemlju. Oganj u zraku. On joj želi reći da ima osjećaj kao da cijeli život stoji na ovom suncu, ali nikada nije gledao dalje od svoje sjene. Ona je uskoro spremna na odlazak. On joj želi reći da si nikada neće oprostiti što je nije oteo u najvišu kulu da tamo zauvijek ostanu. On joj želi reći da mu je žao što to nije odmah učinio jer sada ga je mladost godišnjih doba pojela i vrući mu je zrak prikovao pluća. Ona mu želi reći da je ljubav kao losos. Kao losos na putu. Kao losos rasporeni. Kao losos nasukani. Kao losos koji se ljeska obasjan jasnim zrakama sunca koje probijaju morsku površinu. Kao losos, s ciljem. Kao losos, s vučjim zubima. Ona mu želi reći da je ljubav kao losos iznutra: mjehur za ljepilo, kosti za igračku, s mesom znamo što ćemo. Ona mu želi reći da je ljubav kao losos - ako ga pustiš, vrati se u obilju. On joj želi reći da bi najviše od svega htio da su se njih dvoje upoznali. On joj želi reći kako bi htio da su barem jednom njih dvoje prošetali uz rijeku, barem jednom da su im koraci bili kao jedna cipela u snijegu, barem jednu zimu da kaže što misli o njegovom čaju, barem jednu vječnost da provedu na najvišoj kuli... i da je gleda kako miče bosiljak s vjetra. Ona mu želi reći da ga je bolno gledati kako svoju stogodišnju šutnju umorno i konačno iskašljava u rijeku.

Mirno je uz rijeku. Samo lososi žubore, na putu. Jedan, ili možda dva doći će do oceana. Baš ona prva zubata jesen.

Čovjek

Baš ona prva zubata jesen. Dvoje ljudi hoda uz rijeku. On je dlanom uhvati za struk i privuče je bliže sebi. Ona mu zarije ruku u džep jakne. On je poljubi. Ona mu želi reći da je najljepši kada ne zna da ga ona gleda. On joj želi reći da razmišlja o čovjeku. Dvoje ljudi hoda uz rijeku. Koraci su im kao jedna cipela u snijegu. Nježna mlada zima. Ona mu nosi čaj s đumbirom i cimetom i želi mu reći da ga ne popije odmah, da je čaj još vruć. On joj želi reći da je on kao čovjek. Ona mu želi reći da se ona mora otisnuti daleko od njega na barem jednu cijelu vječnost, ona mu želi reći da će se vratiti. Dvoje ljudi hoda uz rijeku. Iz kamena izrasta cijelo proljeće. On prebacuje hladni čaj u drugu ruku. Ona mu želi reći da osjeti njegov dah na svojem potiljku, ona mu želi reći da se srami svojih staračkih pjega i da se još ne misli vraćati. Najviše od svega, ona ga želi zamoliti da je pričeka. On ne prestaje hodati za njom, šepajući, zaostajući sve više. Ona mu želi reći da bi ona najradije da je on i dalje onako lijep kao što je lijep kada ne zna da ga ona gleda. On joj želi reći da je ljubav kao čovjek. Sunce baca prve ljetne plahte na zemlju. Oganj u zraku. Ona mu želi reći da ima osjećaj kao da cijeli život gleda u ovo sunce, ide prema suncu, ali nikada nije stala i pogledala svoju sjenu. Ona se okrene i pogleda unatrag. On je potpuno iščeznuo s horizonta, ni daha mu na njezinom potiljku, ni šepavog koraka. Ona mu želi reći da si nikada neće oprostiti što se nije prije vratila, što je njezin put jedne beskonačnosti bio predug, dovoljno dug da sunce zapali ocean i da sada tamo više ništa ne živi i više se ništa ne može vratiti. On joj želi reći da je ljubav kao čovjek. Kao čovjek u zagrljaju. Kao čovjek rasporeni. Kao čovjek bez daha. Kao čovjek na obali dok mu topli vjetar obavija golo tijelo. Kao čovjek, s nadom. Kao čovjek, s bodljama. On joj želi reći da je ljubav kao čovjek iznutra: živčani sustav za odmah, srce za zauvijek, s mesom znamo što ćemo. On joj želi reći da je ljubav kao čovjek – ako ga napustiš, umire. Ona mu želi reći da bi najviše od svega htjela da su se njih dvoje upoznali. Ona mu želi reći kako bi htjela da su se barem jednom njih dvoje prošetali uz rijeku, barem jednom da su im koraci bili kao jedna cipela u snijegu, barem jednu zimu da čaj nije bio prevruć da se odmah pije, barem jednu vječnost da su uspjeli provesti svatko na svom putu... i da ga je barem jednom neprimjetno promatrala. On joj želi reći kako ju je bolno gledati dok njezino stogodišnje odsustvo umorno i konačno izgara u vrućem oceanu.

Mirno je uz rijeku. Samo jedan brzi pokret probije tišinu. Stolac, prazna metalna kanta, starac sam na obali, i peca. Baš ona prva zubata jesen.